Prije 55 godina Mary Gauthier je majka ostavila kao dojenče pred St. Vincent’s Woman And Infants Asylumom u New Orleansu, a to je bila i tema njezinog potresnog albuma “The Foundling” iz 2010. godine.
Pet godina ranije snimila je antologijski “Mercy Now” na kojem je raspredala storije o burnom životu tijekom kojeg je iskusila pakao udomiteljske obitelji, potucanje po centrima za odvikavanje od ovisnosti, bankrot kao vlasnice jednog malog restorana da bi je vremenom - zbog pjesama i glasa - počeli uspoređivati s Lucindom Williams.
Njezine pjesme obrađivali su Jimmy Buffett, Tim McGraw, Blake Shelton, Bobby Bare, Bettye LaVette i drugi, a Tom Waits i Bob Dylan smatraju je jednom od najvećih kantautorica našeg vremena.
Takve pohvale nedavno je potvrdila i albumom “Rifles & Rosary Beads” na kojem se u suradnji s tridesetak veterana američkih ratova bavi njihovim ratnim i postratnim traumama. Nema u tom djelu nikakve glorifikacije i nacionalističkog kiča, ne daj bože fašizma i nacizma, nego tek onoga što M.P. Thompsonu nikada neće pasti na pamet.
Primjerice, kako se (u “The War After The War”) žene ratnika nose s njihovim košmarima, ili kako (u “Bullets From The Sky”) veterani bivaju nagrađeni zastavama i paradama pa opet ostavljeni “minskim poljima u dnevnom boravku”.
Gauthier se ne bavi besmislom ili razlozima recentnih američkih ratova, ali zna kako je biti prepušten sam sebi, a to je poanta koje albumom “Puške i krunice” - zvuči li poznato? - nameće društvu čije se “elite” ratnim veteranima, kako u Americi, tako i u Hrvatskoj, bave na pogrešan način. Dodvoravanjem i privilegijama, često i nezasluženima, umjesto uklapanjem u društvenu zajednicu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....