SENZACIJA KOIKOI

‘Publika najviše diktira koncerte, sve ovisi o razmjeni energije između njih i nas, to je dvosmjerna ulica‘

KOIKOI 

 Nemanja Knežević
Za beogradsku četvorku kažu kako ‘začarava transžanrovskim kombiniranjem autohtone glazbene tradicije i suvremenih zapadnih trendova‘

Jedno od najzanimljivijih regionalnih imena, beogradski KOIKOI, u petak, 17. studenoga, stižu u Močvaru. Upravo su u klubu na savskom nasipu imali i prvi koncert u Zagrebu, koji je otvorio put njihovom debitantskom albumu "Pozivi u stranu" iz 2021. Bend je u međuvremenu odradio više od 80 nastupa u više od 15 zemalja, a nastupali su i na mnogim važnim festivalima - Exit, OK Fest, Belgrade Beer Fest, INmusic, Arsenal i MENT samo su neki od njih. KOIKOI najlakše je nazvati indie-rock bendom, ali u njihovoj glazbi krije se puno više od toga. Njihova izdavačka kuća Moonlee Records reći će kako ova četvorka svoje slušatelje uspijeva začarati "transžanrovskim kombiniranjem autohtone glazbene tradicije i suvremenih zapadnih trendova", a ako se indie-rock sintagmi trebaju dodati još neki "opipljivi" žanrovi, to se može napraviti s post-punkom, dream-popom ili disco-punkom.

KOIKOI javnosti su se prvi put predstavili na Hali Gali kompilaciji iz 2019. godine, koja okuplja i druge bendove s takozvane nove beogradske glazbene scene. Emilija Đorđević, Marko Grabež (ako vam ime zvuči poznato - da, riječ je o talentiranom glumcu iz hit TV serije "Senke nad Balkanom" i kazališne predstave "Čitač", u kojoj igra s legendarnom kolegicom Mirjanom Karanović), Ivan Pavlović Gizmo i Ivana Miljković u međuvremenu su radili glazbu i za predstavu "Otac", koju je režirao Paolo Magelli. Po svemu sudeći, čini se kako njihovo pravo vrijeme tek dolazi!

Za vas kažu da ste "eksplozija čiste energije, fuzija žanrova koja stvara briljantan nered, najbolje od popa i rocka spojeno u plesnom stilu" - kako biste vi sami sebe opisali?

Marko: Uvijek je bolje kad te drugi opišu, ali odobravam sve dosad rečeno, mogu samo zadovoljno kimati glavom i smješkati se! Nekako mi se čini da pravi put, barem u našem slučaju, ne mora uvijek doći na prvu isključivo iz racija, razuma... Mi se, primjerice, nađemo na probi i što nam u tom trenutku sine, što osjetimo, to sviramo, smišljamo, spajamo... Svatko od nas je karakter za sebe i kad se to sve spoji, nastane ovo što publika čuje. I to je ustvari najbolji put, mi ni ne želimo nuditi definicije za ovo što sviramo, ali kad čujemo što drugi kažu o nama, onda usmjerimo radar i diskurs benda prema tom feedbacku.

Emilija: A i danas je sve dosta pomiješano što se tiče žanrova, više ne možete striktno odrediti što je rock‘n‘roll, što jazz, što blues, sve je nekako u miksu i tijeku s vremenom.

Marko: Uostalom, mi smo oduvijek htjeli raditi glazbu kakvu i privatno slušamo, a ona nije jednoznačna i nije samo jedan žanr, to bi nam bilo dosadno. Ne želimo biti usko profilirani, tako bismo sami sebi kopali rupu. Mislim da se na nama najviše vidi upravo to naše uživanje u stvaranju i izvođenju glazbe, a to je nešto što i ja osobno, kad sam dio publike, najviše volim vidjeti i osjetiti na sceni.

Emilija: Slažem se, iskrenost i ljubav prema glazbi naša je referentna točka koju publika prepoznaje kao naše najjače oružje, potpuno smo ogoljeni na pozornici, prisutni smo.

Kako izgleda vaš proces stvaralaštva?

Emilija: Nemamo neku posebnu formulu - otkako smo krenuli, od prve probe, a ja sam malo kasnije ušla u bend, imamo isti proces rada. Netko dođe s nekim rifom ili idejom, onda to dalje razrađujemo... A nekad na probama nastaju i sami rifovi, uglavnom idemo iz probe u probu, malo slušamo, šaljemo si snimke...

Marko: Telefoni su nam prepuni snimaka, ja se više ne mogu ni snaći u svemu tome! Mislim da je ključ za svaki bend da snima sve što se na probi svira, pa makar i ono najgore izdanje, bitno je da ta snimka ipak negdje postoji, jer ideje toliko brzo ispare... Iskreno, ne znam što bismo da nema tih aplikacija za snimanje zvuka. Ranije je vjerojatno bilo fora to što ih ljudi nisu imali pa su morali odmah snimiti pjesmu, tako da su se brže generirali gotovi materijali, što je vjerojatno bilo efektnije i značajnije. No sad je sve drugačije - evo, na našem novom albumu bit će pjesme koje su u studiju nastale prije četiri godine, dosta dugo to nekad traje, dok se pjesma ne realizira i ne postane nova, taloži se dosta ideja, što je zapravo dobro, ali nekad sve to ipak mora izaći na svjetlost dana.

A kakva je današnja beogradska alternativna scena, koliko ste zadovoljni istom?

Marko: Gori! Na puno frontova otvara se ta hard core scena koja podsjeća na 90-e, to su genijalni novi klinci rođeni 2000., neki su čak i mlađi od toga, koji ‘rokaju‘ esencijalni hard core, koji su toliko samostalni, koji ne žele biti dio niti jedne struje. Beograd zbilja nudi puno toga što se tiče alternativne glazbe, jedina mana je što je takvima teže doprijeti do medija, za to im treba puno više vremena. A i veliki problem je to što se u gradu sužava manevarski prostor, Beograd se sveo na dva kluba, toliki grad s dva i pol milijuna stanovnika, to je tužno. Jako mi je krivo kad vidim u što se pretvaramo posljednjih nekoliko godina s ovom vlašću... Europeizirali smo se, ali u lošem smislu, sve ono dobro što bismo htjeli od Europe ne dolazi, stižu samo lošije, one birokratske i logističke stvari... Ne znam ni odakle početi, na putu smo do ozbiljnog medijskog mraka, diktature, ogromnog siromaštva... I kad pomisliš da gore ne može, sve ode još jednu stepenicu niže. Nadamo se demokratskim putevima na izborima, ali ako se to ne dogodi, ja nisam protiv ni nekih malo radikalnijih mjera, možda je sad to već utopija, ali... Hajdemo radije pričati o veselijim temama! U svakom slučaju, beogradska alternativna scena gori, a ni vaša ne zaostaje, mi smo veliki fanovi zagrebačkih bendova!

Emilija: Bendovi su jako, jako puno napredovali, pogotovo ta Hali Gali scena koja je referent za trenutačni underground u Beogradu, snimamo i drugi dio kompilacije Hali Gali, čula sam neke snimke, što se tiče zvuka svih bendova, to će biti za nekoliko stepenica iznad prve kompilacije, baš se čuje ogroman napredak.

image

KOIKOI

Nemanja Knežević

I uz pjevanje na srpskom jeziku uspjeli ste osvojiti inozemno tržište. Planirate li se nekad u budućnosti prebaciti i na engleski?

Marko: Ta namjera pjevanja na srpskom došla nam je prirodno, nije to čak ni bila namjera, nekako je sve krenulo instinktivno. Sad, kad nam se jako lijepo otvorila ta Europa, kad smo vidjeli da na svim festivalima naše pjesme na srpskom divno prolaze, dobivamo sve više savjeta od ljudi iz glazbene industrije da ipak probamo napraviti neku pjesmu i na engleskom. Kažu nam: ‘Ništa vas ne košta da je bacite na Spotify, plasirate na europsko tržište‘... Nismo zatvoreni za tu ideju, vidjet ćemo, ali to sigurno neće biti u stilu: ‘Evo, sad su namirisali europsku karijeru pa se odmah prebacuju na engleski‘. Nedavno smo bili na Reeperbahn festivalu u Hamburgu na koji su nas zvali baš zato što pjevamo na našem jeziku. Ljudi se ‘pecaju‘ na to, ‘lože‘ se. A i taj engleski, on mora biti autentično dobar, zato i imam dilemu pjevati na njemu ili ne.

Emilija: Njeguje se taj diverzitet i ljudi vani cijene kad pjevaš na materinjem jeziku. A tako je i lakše izraziti osjećaje, plus i to što je jednostavnije lingvistički prenijeti sve te nijanse koje smo si zamislili.

Marko: Nama je možda malo i teže, hrvatski je puno melodičniji i mekši od srpskog, srpski kao da je malo oštriji, odsječniji...

U zvuku koji prkosi žanrovskoj kategorizaciji uspješno spajate zapadno i lokalno. Kako to postižete?

Emilija: Pratimo glazbu, zanima nas što se događa jer smo i sami u tom svijetu, a to kako spajamo, tu stvarno nema nikakvih tendencija, valjda to samo od sebe izlazi iz nas, onda te detalje uklapamo, osluškujemo, hvatamo se za neke sitnice... Naši tekstovi ni nisu toliko narativni, imamo te neke riječi koje su melodične pa se za njih uhvatimo, a ljudima se to očito sviđa.

Marko: Zanimljivo je, primjerice, kako je nastao tekst za ‘Misisipi‘... Puno brže dolazi nam glazba, imamo je baš dosta, a tekstova je malo, negdje još kasnimo s pisanjem istih, ali za ‘Misisipi‘, svirali smo taj rif na probi, ‘lupali‘ neki freestyle na mikrofonu, Emilija je u jednom trenutku mislila da sam ja rekao ‘Misisipi‘... Počeli smo se zezati s tim, forsirali smo tu riječ kroz cijeli jam session i od toga su krenuli struktura i narativ pjesme.

Emilija: Igra riječi nam je bitna.

Marko: Riječi nam na probi služe isto kao i instrument. I ona se, kao i neka gitarska dionica, mora lijepo odsvirati, lako se poslije tekst ubaci u metriku, puno ga je teže ubaciti u glazbu, za to trebaš imati puno veću glazbenu vještinu, moraš biti darovitiji kako bi mogao lijepo uklopiti tekst, da to ne izgleda kao da je napravljeno na silu.

Debitantski album snimili ste dok je trajala pandemija. Kako je to izgledalo?

Marko: Da, radili smo ga na vrhuncu covida, nismo ga mogli ni testirati pred publikom, prvu turneju također smo odradili u pandemiji, koncert u Močvari bio je sjedeći, za 50-ak ljudi, nije se smjelo ustati, čak ni ako te ponese, a ja sam u jednom trenutku napravio glupost i viknuo: ‘Ajmo ljudi, svi na noge‘, redarima je mrak pao na oči. (smijeh)

Emilija: A naši koncerti baš su energetski nabijeni i jednostavno moraš ustati, plesati... No dobro, koncept je bio malo čudan, ali unikatan, ne vjerujemo da će se tako nešto ikad više desiti.

Marko: Imalo je to i neki teatarski prizvuk, zanimljivo je koliko je to mene tjeralo na pričanje, između svake pjesme imao sam potrebu još nešto reći - a meni je to, kao glumcu, još i profesionalna deformacija. U takvim okolnostima shvatiš koliko te zapravo i sam kontekst prostora u kojem nastupaš usmjerava. Bilo je to jedinstveno iskustvo, ali na ovom sad koncertu - e pa nijedna osoba ne smije smesti, ma ne smije čak ni čučnuti da zaveže žnirance! Zahtijevamo skakanje od početka! I jedva čekamo!

Koliko u vašem glazbenom radu ima mjesta za improvizaciju?

Marko: Nas su na Akademiji dramskih umjetnosti učili da najbolja improvizacija i najveća sloboda dolaze u dogovorenim okvirima. Ako se ona forsira preko granica i potreba publike, to rijetko kad ispadne dobro.

Emilija: Publika najviše diktira koncerte, sve ovisi o razmjeni energije između njih i nas, to je dvosmjerna ulica.

Kad možemo očekivati drugi album i koliko će on biti drugačiji od prvijenca?

Emilija: Bit će dosta zreliji u zvuku, ujednačeniji. Imamo još nekoliko koncerata i zatvaramo se u studio ‘brusiti‘ te pjesme, imamo milijun ideja, ali toliko smo bili na putu i prezauzeti koncertima, tako da nismo baš imali vremena posvetiti se tome. Rad u studiju iziskuje puno vremena, moraš biti sto posto prisutan. Pjesme imamo, samo ih treba lijepo srediti i aranžirati, tako da mislimo da će novi album biti spreman za izlazak sljedeće godine.

Marko: Baš smo nedavno napravili skicu i imamo 26 pjesama, doslovce za dvostruki album, a svaka je potentna i jako brzo može prerasti u pravu, jaku pjesmu. Gledamo se i pitamo ‘a što sad‘, ali iskristalizirat će se to.

Emilija: Ima pjesama koje godinama stoje u ladici, ali na njima se može raditi, nisu za otpis, to koliko je dobro imati puno ideja, toliko je i loše, jer ne možeš ih sve baš odmah realizirati.

Marko: Da, treba biti razuman i u jednom trenutku reći: ‘Stani, ovu izbacujemo‘. Jer što više prčkaš po nečemu, više se u to zapetljaš, a mi smo u tome šampioni! (smijeh)

Emilija: A velika filozofija u glazbi je i u aranžmanima - to je dramaturgija, kao i u predstavi ili filmu, aranžman je dramaturški dio - uvod, razrada, zaključak - moraš imati sve, kao da pričaš priču.

Marko: Najbizarnije od svega, to je kod nas sve još malo šizofreno, ali polako postaje i svojevrsni stil benda, naš zaštitni znak.

image

KOIKOI

Nemanja Knežević

IMPALA vas je 2022. uvrstila na popis "100 umjetnika koje obavezno morate vidjeti/čuti", bili ste i u finalu HEMI glazbene nagrade, imali ste i nominaciju za Music Moves Europe Awards 2023. kao jedan od 15 najboljih nadolazećih imena u Europi. Koliko su vam važna priznanja struke?

Emilija: Osjeća se svojevrstan pritisak, ovisi kako gledaš na te stvari. Mi smo od početka sve radili bez ikakvih tendencija, naravno, imali smo ambiciju, htjeli smo svirati, ali nitko od nas nije bio u tom điru ciljanog osvajanja nagrada, to je sve dolazilo jedno za drugim, mi smo svirali, trudili se, bili vrijedni, naravno da ti priznanja podsvjesno daju potvrdu toga da tvoj rad vrijedi, ali mislim da najveća potvrda leži u tome da bend sam sa sobom bude u redu, da imamo zdrave odnose... Naravno da nam nagrade gode, ali sve najviše leži na nama i dolazi od nas.

Marko: Najveći pritisak je na našim sljedećim koracima, sad ga još ne osjećamo u tolikoj mjeri, ovo je najljepša faza u kojoj jedan bend može biti, relativno smo novi i još dugo možemo ‘jahati‘ na tom valu, najveći pritisak bit će kad krene popuštati taj hype. A do tad treba postaviti bend na noge, pa kad prođe to oduševljenje, moramo nastaviti ‘plivati‘. Mislim da ćemo se tek početi suočavati s pritiscima, sad smo još u toj nekoj zoni komfora. Uvijek treba nuditi nešto novo kako bi te ljudi i dalje pratili, jer fokus se u svakom trenutku lako može prebaciti na nekog mlađeg od tebe.

Za one koji možda još ne znaju priču oko imena KOIKOI - naime, probe imate kod bubnjara Ivana, u njegovom dvorištu u naselju Žarkovo u kojem se nalazi i fontana s crvenim koi ribicama. Ika je to predložila kao ime benda, a vi ste se složili. Jeste li u međuvremenu promijenili mjesto za probe i možete li nam malo detaljnije objasniti kako vas je ime KOIKOI odvelo čak i do Afrike!

Marko: Ne mrdamo iz tog dvorišta u Žarkovu, još smo ondje! Imamo probe kod Gizma, bubnjara, u podrumu njegove kuće, gdje žive i njegovi roditelji, brat, pas, mačka, dvije bebe, svi oni svaki dan slušaju naš teror! Ali ne puštaju nas da odemo drugdje! I koikoi ribice u fontani! Pravi mali raj!

Emilija: A ime benda, sviđa nam se jer je dovoljno slučajno i neodređeno, ne diktira i ne usmjerava te asocijativno, a opet je upečatljivo i repetitivno.

Marko: U svakom slučaju, ime benda neka nikakve veze s japanskom igrom, kao što su mnogi možda na prvu pomislili. A da, tu je i jedna super zanimljivost - naime, kad smo počeli ‘boostati‘ Facebook stranicu, reklama je pogodila afričko pleme Koikoi! Javili su nam se porukom u stilu: ‘Pozdrav, vi ste sigurno naša obitelj‘, pa smo im objašnjavali da smo mi zapravo bend iz Beograda, ali od srca im hvala što su nas zapratili! Tako da termin Koikoi sad kruži svijetom!

Kako ste se zapravo vas četvero upoznali?

Emilija: Koikoi je već bio trojac, ja sam taman bila u nekim bendovima koji su bili u fazi raspadanja, a Marka sam upoznala na jam sessionu u Beogradu, u prostoriji za vježbanje Požarevac, ondje su se okupljali brojni bendovi, svi smo unajmljivali jedan studio i jedni drugima slušali probe. Uglavnom, Marko se ‘zakačio‘ za moj rif, odmah se između nas osjetila glazbena kemija, prvo smo se samo sramežljivo gledali i osluškivali, ali bilo je jasno da se nešto događa, zaboravili smo na sve ljude oko sebe, a nakon te noći, zajedno smo počeli razvijati neke ideje i onda su me samo prebacili u bend.

Marko: Tad smo napravili mini rotaciju - Ika je bila na basu, onda je Ema ‘uletjela‘ na bas, a Ika prešla na syntheve i više pjevanja, sve se to na kraju jako lijepo uobličilo. Ema je stup benda, u smislu strukture i ritma, prije smo dosta improvizirali, čak smo imali i neke eksperimentalne koncerte, nismo znali kamo će nas sve to odvesti - jednom bi bilo sjajno, drugi put baš i ne - to je problem s improvizacijom, previše slobode može rezultirati i potpunim promašajem. Gizmo je kao bubnjar jedva dočekao taj neki red koji je Ema uvela, Ika isto, ona pak ima tu atmosfersku ulogu u bendu, donosi njegujući i mistični senzibilitet - kao da su se spojila četiri prirodna elementa, svaki je savršeno sjeo na svoje mjesto, dogodilo se uzemljenje i evo ga - naboj! Gizmo i ja imali smo bend i prije, Cheguerillas, a Iku smo također upoznali na jednom jam sessionu.

Kako vaše obitelji gledaju na glazbeni put koji ste izabrali?

Marko: Moj otac prije se bavio glazbom, onda je postao glazbeni i informativni novinar, a meni je uvijek bio divno uporište i potpora, kao i mama, iako se ona više zadovoljila ovim glumačkim dijelom, ipak je to Akademija, diploma...

Emilija: Tata je kao klinac svirao harmoniku, mama divno pjeva, ona je inače glumica, u našoj kući vladala je umjetnička atmosfera, a ja sam glazbu počela otkrivati sama, najviše u srednjoj školi, tad sam tatu jedva nagovorila da mi kupi gitaru, čak smo se i posvađali zbog toga, odmah je jadan pomislio da ću početi i pušiti i svašta nešto (smijeh), neko vrijeme nismo ni razgovarali, a onda mi je donio tu gitaru i rekao: ‘Dajem ti dva tjedna‘, bio je siguran da ću odustati. No ja sam bježala iz škole kako bih išla svirati, ma to je bio kaos! I od tad se nisam odvojila od nje. Primarni instrument mi je gitara, ali uvijek me nekako više vukao ritam, bas, bubanj, groove... Ali bogami, roditelji su sad iznenađeni, dolaze nam i na gaže.

Marko: Sad kažu: ‘Lijepo sam ja rekao da treba (svirati)! Znao sam ja to oduvijek!‘.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 11:22