DRAGAŠ O NOVOM ALBUMU

PSIHOMODO POP Klizi kao dobro pivo i brunda kao održavani motocikl

Dosada i pretencioznost Gopcu i društvu, srećom, ni s pet banki na leđima nisu na pameti. Zvuče gromoglasno, napucano, ali i garažerski prljavo

Promjena diskografske kuće često, posebice u kombinaciji s nekom obljetnicom i pratećim koncertom ili turnejom, zna osokoliti bend da se trgne iz letargije. Nešto slično dogodilo se Psihomodo popu koji je nakon četvrt stoljeća vjernosti Jugotonu, odnosno Croatia Recordsu, uoči tridesete obljetnice karijere prešao u Dallas. Novi album, poslovično zafrkantskog naslova “Ćiribu ćiriba”, producirao je Srđan Sekulović Skansi kojeg Davor Gobac hvali kao “novog Pika Stančića”, a zahvaljujući i njemu tri desetljeća stara, ali nikad ranije snimljena te friško objavljena “Donna” bivšeg gitarista Nevena Kepeskog, tjednima se nije skidala s vrha liste najemitiranijih pjesama u Hrvatskoj što je dobrodošla promjena, ne samo za Psihomodo nego i za domaću glazbenu scenu te radijski eter.

Premda ni “Debakl” (2000.), “Plastic Fantastic” (2004.) i “Jee! Jee! Jee! (2009.) nisu bili loši albumi, “Ćiribu ćiriba” donosi već pomalo zaboravljenu živahnost Psihomoda koji zvuče gromoglasno, napucano, ali i garažerski prljavo na ekvidistanci između Ramonesa, Pistolsa, Stonesa, Iggyja Popa, Lou Reeda, Beatlesa, The Who i The Jama. Naizgled, ništa novo, ali sve skupa klizi kao dobro pivo i brunda kao dobro održavani motocikl. Jedan moj prijatelj ponovo će istaknuti kako bi Psihomodo pop bio sjajan bend da umjesto Gopca ima ozbiljnijeg frontmena.

Mislim da nije u pravu jer Gobac je sa svim svojim manama i vrlinama trademark Psihomoda koji niz njihovih pjesama čini funkcionalnim i beskrajno šarmantnim. Da to radi netko drugi, bilo bi katastrofalno, ali Gobac to može izvući, a tražiti od njega da odraste i sazrije ne bi bilo fer pa ni dobro za Psihomodo jer oni su bolno rijedak primjer rock’n’roll benda koji se zna zezati i zabaviti publiku.

Ovaj put to čine s psihodeličnim “Supstancama” sa sitarom u stilu Briana Jonesa, “Kišama” s potpisom Lennona i McCartneya i “Bezosjećajnom kujom”, garage-punk eksplozijom “Zločest k'o pas”, bluz-rokačinom “Pleši, pleši”, hard rock brijačinom “Hajde” i simpatičnim, nostalgičnim 60’s beatom “Donne” i “Bejbi”.

Ako vam i zasmeta Gopčeva infantilnost, usredotočite se na gitare, ritam-sekciju, snimku i produkciju jer ovako punokrvnih rock albuma na hrvatskoj sceni baš i nema u obilju. Čak i vani ih je sve manje, a tražiti od Gopca i Psihomoda da se ponašaju u skladu sa stilskom odrednicom “rock za starije” (adult oriented rock), isto je kao tražiti od Gibbonsa i Hilla da obriju brade, Angusa Younga da na pozornicu ne izlazi u đačkoj uniformi, Lemmyja da ne zavija na mjesec ili svojedobno od Ramonesa da prestanu izgledati kao likovi iz stripa, a od Luxa Interiora iz The Crampsa da ne izlazi van u kožnim gaćama.

Ukratko, tražite li od Psihomoda da “odrastu i sazriju”, onda imajte muda to isto tražiti od AC/DC, ZZ Topa i Motorheada, odnosno pljunuti po Ramonesima i The Crampsima. Rock’n’roll bi barem povremeno - neka vas na to s “Ćiribu ćiriba” podsjete Psihomodo pop - trebao biti zabavan, a ne isključivo u doticaju s ozbiljnošću koja se često svodi tek na dosadu i pretencioznost kakve Gopcu i društvu, srećom, ni s pet banki na leđima nisu na pameti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 20:27