Volite li soul, R&B i funk velikane 60-ih i ranih 70-ih poput Otisa Reddinga, Percyja Sledgea, Sama Cookea, Joea Texa i Wilsona Picketta ili Ala Greena i Solomona Burkea, ali i Isaaca Hayesa, Marvina Gayea, Curtisa Mayfielda, Sly Stonea i Stevieja Wondera iz 70-ih, možda su vas onda posljednjih godina zainteresirali i albumi Leona Bridgesa, Michaela Kiwanuke i Black Joe Lewisa, nešto zrelijeg Raphaela Saadiqa, još starijeg Roberta Finleya i pokojnog Charlesa Bradleya, bjeloputih Eli "Paperboy" Reeda i Aarona Frazera ili grupa The James Hunter Six, Black Pumas i (pokojne) Sharon Jones & The Daptone.
Ako su vam posljednji spomenuti iz ovog stoljeća promaknuli, preslušajte njihova izdanja, a i "If Words Were Flowers" afroameričkog soulmena Curtisa Hardinga (42) iz Saginawa, Michigan. Detroit mu nije daleko, no Curtis nije samo nastavljač tradicije Motowna. Debi "Soul Power" objavio je 2014. godine, a na drugom albumu "Face Your Fear", koji je koproducirao i Danger Mousea, još je bio prezentniji onaj slatki osjećaj slušanja glazbe iz bolje R&B i soul prošlosti koja, unatoč modernim vremenima pa tako i vokoderima i prejakom utjecaju računala, nastaje danas. Naime, "If Word Were Flowers", predivno i luksuzno orkestriran, ali i podjednako human i organski, koji su odsvirali izvrsni živi glazbenici i nije produkt računalnih algoritama, najbolje je Hardingovo diskografsko izdanje na kojem taj fascinantni pjevač i kantautor zadivljujućim glasom i socijalno osviještenim rukopisom u perfektnoj produkciji bjeloputog Sama Cohena iz benda Apollo Sunshine vješto miješa vintage soul i R&B sa psihodelijom, gospelom, laid-back funkom, fusion-jazzom, popom i rapom. Hardingu bi se, da nisu pokojni, naklonili Isaac Hayes, Curtis Mayfield i Marvin Gaye, a mogao bi to učiniti i Stevie Wonder.