POVRATNIČKI ALBUM Vječiti derbi’ Valjka i Kazališta se nastavlja

Tko je bio sredinom svibnja u Tvornici kulture na električnom “showcase” nastupu za fanove mogao se uvjeriti u sjajnu koncertnu formu najdugovječnijeg hrvatskog rock benda, ali i u dojmljivost novih pjesama, nedavno objelodanjenih na “Nema predaje”, prvom pravom povratničkom albumu Parnog valjka nakon četverogodišnje stanke u radu i problematičnog “Pretežno sunčano?” iz 2004. godine.

Tijekom 2011. godine dogodilo se digitalno objavljivanje albuma “Stvarno nestvarno” s kojeg je dio pjesama završio na “Nema predaje”, ali unatoč tomu i snimanju albuma na dvije lokacije u dva vremenska perioda, novi album Parnog valjka zvuči koherentno, dorađeno i poput skladne cjeline s nekoliko studijskih, live i DVD bonus snimaka, protiv čega se fanovi sigurno neće buniti.

Singl “Samo da znaš” već je osam tjedana na prvom mjestu HR Top 40 liste najemitiranijih pjesama, a proljetos rasprodani unplugged koncert u Maloj dvorani Doma sportova također je potvrdio da se publika nije zasitila “gašenja” Parnog valjka. U međuvremenu je “pao” i Beograd pa Valjak ponovo postaje “regionalna sila”.

Pitanje je tek zvuči li “brundanje” Parnog valjka umorno i potrošeno kao na “Pretežno sunčano?” ili je “makina” ponovo uglancana jer Husova optika nije se mnogo promijenila u odnosu na posljednji album prije “kreativne stanke”. Ipak, dojam je da “Nema predaje” predstavlja Parni valjak gladan borbe i dokazivanja.

Ako su ih sredinom prve dekade 21. stoljeća kriza srednjih godina, slabo koncertno tržište i gubitak ideala zamorili, Hus i Aki sada djeluju kao da su odlučili boriti se do posljednjeg daha, a ne tek rezignirano sebi u bradu gunđati o tome je li životna situacija pretežno oblačna ili sunčana.

Ovaj put Hus poručuje da “ima tanke živce” i “da je korak do pucanja”, a to za stare rokere nije loš gard. Usto, Husov idealizam zvuči iskrenije negoli na albumima objavljenim u proteklih 20 godina Porina tijekom kojih je poneku statuu hrvatske diskografske nagrade dobio više na konto ugleda, popularnosti i staža negoli realne kvalitete albuma Valjka.

Nitko “nema šanse prevarit’ vrijeme”, ali Valjak 2013. zvuči revitalizirano i poletnije negoli prije deset godina, a to je za bend koji će 2015. proslaviti fascinantnih 40 godina postojanja jako dobra vijest. Ako se Valjak na studijskim albumima u posljednjih četvrt stoljeća relativno često doimao staromodnim, “Nema predaje” je solidan novi doseg benda koji je tutnjao “na ovim prostorima” kada je na njima rock’n’roll još bio “suspektan”.

Ako je na “Pretežno sunčano?” zvučao staromodno koliko i Deep Purple, Status Quo ili Uriah Heep, sada Valjak vozi u pravom smjeru, unatoč pokojem 70’s hard rock rješenju koje je izašlo iz mode nakon pojave novog vala s kojim je Hus, davno doduše, također koketirao.

“Nema predaje” nije izuzetan, ali je suvisao classic rock album kojim se Parni valjak uspješno vratio u formu, zahvaljujući jačim Husovim pjesmama, širokom gitarističkom rasponu Marijana Brkića koji je fino ugodio organsku “live in studio” produkciju, zavidnoj Akijevoj formi i drugim članovima benda. Čak bi se mogle povući neke paralele između “Teških boja” Majki i “Nema predaje” Valjka, posebice u odjavnoj “Zoni sumraka”.

Takav kurs u konačnici nije pogrešan. “Nema predaje”, primjerice, bitno je bolji od posljednjeg albuma Aerosmitha, a svedemo li se u domaće okvire, podjednako je uvjerljiv koliko je to prošle sezone bio “Možda dogodine” Prljavog kazališta. “Vječiti derbi” se nastavlja.