Glazba može sve. Ova skladba svakom svojom notom kaže: Nema predaje! To je Matej Meštrović napravio za Dinamo, skladao im je glazbeni identitet uz koji će pobjeđivati na terenu. Bilo kojeg suparnika, u bilo kojim uvjetima. Vraški vješto dao im je još jednog igrača.
Otprije dva dana, kad Dinamovi igrači budu izlazili iz svlačionica na teren, pratit će ih tisuće bubnjeva, timpana, trublji, svih instrumenata koje je maestro pozvao i predstaviti ih kao bogove nogometa. To čovjeku učini stvar koju je skladao za Dinamo. Čak i ako ne znaš ništa o Dinamu, kad klub izađe s glazbom koja budi, potiče i poziva na pobjedu kao što to čini Meštrovićeva skladba, svakoga obuzme takvo uzbuđenje da poželi biti jedan od onih jedanaest koji će dati sve na terenu. Ako postoji glazba koja najbolje motivira igrače i navijače prije nego što počne tekma, nagovori ih da mitski poginu ili pobijede, onda mora zvučati kao Meštrovićeva skladba - ponosno, gordo, borbeno, pobjednički.
Klasika i nogomet. Naravno da idu zajedno ako ih povezuje virtuoz. U oba slučaja potrebni su blistavost i tehničko majstorstvo. Dinamo je imao sreću što je Mateju pala na um suluda ideja: kreirati glazbeni identitet nogometnog kluba. I napraviti to u maniri klasične glazbe. Nema nogometnog kluba čiji bi glazbeni identitet bio rezultat autorskog djela, posebno namijenjenog za klub. Obično je to neka pjesma koja se poveže s klubom, ali nikad stvar skladana i uglazbljena baš radi tog kluba, kao što je to Matej napravio za Dinamo. Izveo je to fantastično.
'Nisam od onih koji leže na kauču i čekaju inspiraciju'
- Nema predaje, to je slogan koji te motivira - kaže o početnoj misli, onome što ga je zaokupilo kad je počeo razmišljati o tome da sklada za Dinamo. U klubu nisu imali pojma da slavni skladatelj razmišlja o nogometu, ali su razmišljali o tome da im treba prepoznatljiva glazba koja će kompletirati imidž kluba, dati nešto s čime se navijači i publika mogu identificirati. Onda je Meštrović nazvao i predložio sastanak. To je u njegovoj prirodi.
- Nisam od onih koji leže na kauču i čekaju inspiraciju. Radim - kaže o sebi. Sve je smislio, kako glazba mora zvučati, što se njome mora postići, gdje se može koristiti, od početnog izlaska nogometaša na teren, line upa kad se igrači postave prije početka utakmice, ring tonova za mobitele kako bi ih navijači mogli koristiti i jingleova pa do toga kako sve mora biti predstavljeno. Nema kod njega slučajnosti, on sve razrađuje do posljednjeg detalja, sve kontrolira i onda, kad bi svatko pomislio da je sve osmišljeno i pripremljeno, smisli nešto čime odskoči, istakne se i predstavi projekt neočekivanim spektaklom. Tad izlazi pred javnost, nebitno bili to nogometni fanovi ili muzički obrazovana publika navikla na koncertne dvorane kojoj ponudi svoju skladbu.
- Sve je napravljeno prema standardima Uefe, audiokompozicija traje više od tri minute, 90 sekundi je izlazak na teren, sedam sekundi je proslava gola - nabraja Meštrović što je sve napravio za glazbeni identitet kluba. Generalku je napravio na samom stadionu, pustili su stvar u punoj snazi, najglasnije, kako bi je mogli potpuno doživjeti. Bilo je, uh, moćno. Da je zadnji klub u posljednjem rangu natjecanja, s tom bi stvari ozbiljno isprepadao sugovornike, a kamoli neće Dinamo s tri zvjezdice povrh grba, oznaku za trideset naslova prvaka.
Cijela priča je beskrajno pomaknuta, suluda i neočekivana promatra li se s obzirom na to da je riječ o glazbenom identitetu nogometnog kluba i svjetskoj zvijezdi klasične glazbe. Za Meštrovića je nedovoljno napisati da je ozbiljan skladatelj koji je svirajući klavir proputovao cijeli svijet. Slušaju ga milijuni ljudi po svijetu, pronalazi mjesto među zvijezdama na globalnoj razini, davno se odmaknuo od lokalnog. Održao je koncerte na najboljim mjestima, poput njujorškog Carnegie Halla, dva puta dobio najpriznanje, nagradu za najbolji album klasične glazbe SoloPiano.com album 2020. Posljednje je stiglo nakon što je na tom uglednom američkom portalu objavio album nastao nakon prošlogodišnjeg zagrebačkog potresa u kojem je teško oštećen Hrvatski glazbeni zavod u Gundulićevoj ulici.
Jedan svoj album zapakirao je u - konzervu
Prvi je put dobio to respektabilno priznanje prije četiri godine za album “My Face Music Book”, a lani je opet osvojio nagradu za najbolji album klasične glazbe. Na američkom Global Music Awardsu je za projekt koji je realizirao s Matijom Dedićem i Hakanom Alijem Tokerom, preradu poznatog Vivaldijeva djela pod nazivom “4 Seasons for 3 Pianos”, osvojio dvije nagrade, za najbolji trio i najboji album. Potpisao je ugovor za Parma Recordings, na top-ljestvicama je iTunesa u Americi i Australiji, Spotify ga uvrštava u službenu listu najboljih klasičnih izdanja, vrte ga na radiostanicama od Amerike do Južne Afrike i Kine.
Uspješan tip, sasvim nepredvidiv, hrabar, zaljubljen u glazbu, čovjek koji u potpunosti živi za svoje projekte, glazbu koja evidentno samo izvire iz njega, ali ne treba pomisliti da je lako stvara. Taj se opako namuči dok ne završi ono što smatra dobrim za publiku. U najgorim kreativnim fazama živi samo od litara kave, radi dok ne klone, malo prispava da odmori tijelo i vraća se stvaranju. I kad je u šetnji sa psom, najvjerojatnije nije prisutan, stvar, zapisuje u glavi i poslije to prenosi na papir, provjerava na klaviru. Nije to navika ni naučeno, to je jednostavno tako otkako je kao dijete dotaknuo tipke i na njima svirao dvanaest sati dnevno. Da, odustao je, znamo, od glazbe. Jedno poslijepodne. Majka mu je rekla da će ga ispisati iz muzičke škole ako to želi, ali to onda znači da se klavir zaključava za njega i da ne može sjesti i svirati. Ujutro je rekao da nema ništa od ispisivanja, nastavio je.
Za pojedino djelo ispiše dvije tisuće stranica notnih zapisa. Treba li spomenuti da je na koncert svoje “Danube Rhapsody” u Laubi dovukao divovsko platno samo kako bi publici mogao prikazati spot “Birth of a River”, prvi stavak djela, koji je dva mjeseca stvarao digitalno animirajući fotografije Dunava. Stvar je opisana riječju - bajkovito. Uostalom, ne zaboravimo da je sa šest godina mogao dvadeset minuta improvizirati na klaviru, a djeca u toj dobi mogu to raditi samo nekoliko minuta, da je sa 16 godina upisao Muzičku akademiju, sam producira, osmišljava svoje stvari, marketinški ih predstavlja na najneočekivanije načine, režira filmove, potpuno koristi sve moguće platforme i medije za izražavanje i prezentiranje svog rada. Do te mjere da je jedan svoj album zapakirao u - konzervu. Inzistira na perfekciji, a ako je nema, sam je stvori.
- Sve radim out of box. Tako vidim i doživljavam stvari. Svaki posao donosi neki novi, otvara nova vrata - govori o sebi. Pokazalo mu se da je najbolje da podigne ljestvicu, postavi sebi visoke ciljeve.
- To mi je dobitna kombinacija, to me tjera - kaže. Freelanceri teško da mogu drugačije, ne žive od sigurne plaće nego od traženosti, svoje privlačnosti za publiku, a to znači da nema mjesta prosječnosti. Tako je cijeli život, otkako je kao šestogodišnjak sjeo za klavir.
- Moja je igračka bila dva i pol metra velika - kaže muškarac sa šarenim čarapama smijući se. Taj ni po čemu ne spada u kliše. Ni izgledom, ni time što radi. Pričom o najvećoj igrački za jedno dijete opisuje koliko je u njegovu slučaju bilo prirodno učiti klavir. Dodatno, iako je poznato, ne može se zanemariti da nije bio ni rođen kad ga je majka u trbuhu nosila na koncert u Lisinski. Ona je izvodila Mozartov d-mol koncert uz orkestar, a on je upijao te zvuke kroz nju. Očito se jako primilo.
Ali jednako tako, kao disgrafičnom i disleksičnom ljevaku koji zna pomiješati slova u vlastitom potpisu moglo se dogoditi i da sve ode kvragu, da se s mukom školuje u klasičnim uvjetima u kojima nitko neće skužiti da do znanja dopire puno dalje od očekivanog, ali na drugi način. Imao je sreću što mu je majka, Sretna Meštrović, bila odlična pedagoginja koja se nije gnjavila kad je shvatila da stvari moraju biti drugačije i nije posustala i pomireno sve prepustila sudbini, nego je, valjda iskonskim instinktom, doskočila situaciji i pomogla svom djetetu da bude ono što jest, među najboljima, ako ne i najbolji.
- Mama mi je čitala ono što sam trebao pročitati iz udžbenika. Tad su se koristile audiokazete i mama je snimala gradivo, a ja sam preslušavao kazete i tako učio - opisuje ključno, početak svog obrazovanja. Danas neki obrazovni sustavi primjenjuju takav pristup učenju, omogućavajući da se nepoznate stvari puno efikasnije svladaju. Tako, uostalom, i učimo stoljećima. Prvo čujemo, potom izgovaramo riječi i onda same sjednu na svoje mjesto, znamo kad ih koristiti. Svladati potom kako se one grafički oblikuju, kojim slovima, realno je sitnica. Njemu se, pak, dogodilo da je, deset, petnaest godina nakon što je tako počeo svladavati gradivo, k njegovoj majci došla Kristina Bjelopavlović kao studentica.
- Mama joj je dala neku kazetu da presluša neko Chopinovo djelo koje je tad svirala i usred kazete se čuje glas kako izgovara: “Svinjogojstvo!” - priča Meštrović kroz smijeh. Da, s tom istom Kristinom i Bornom Šercarom Matej nastupa u Exsprestu, bendu, ako se trio klasičnih muzičara smije tako nazvati, koji je osnovao 2009. godine.
Lijeva ruka velika mu je prednost
Pritom ispriča kako je zbog toga što je ljevak, a svi su instrumenti i djela u pijanizmu većinom za dešnjake, uspio doći i do ritmičkih ludorija koje koristi u svim mogućim i nemogućim mjerama.
- Ne radim to matematički, nego ih stvaram zahvaljujući tehnici lijeve ruke i prirodne gipkosti palca koji ide nekim čudnim krugovima. Tek nakon što nešto odsviram, shvatim da je jedan takt u jednoj mjeri, drugi u nekoj drugoj i kad se sve zaokruži, onda dobije smisao. Tu mi je lijeva ruka velika prednost, iako je cijeli svijet, od pegli pa do običnih šalica za kavu u kafićima, napravljen za dešnjake - kaže.
- Sve je moguće i samo o nama ovisi - dodaje.
- Nemam koga kriviti ako ne napravim neki koncert, ako ne snimim glazbu za neki film, ne snimim neki CD ili film - nabraja što ustvari radi. Kaže da mu se čini kako ti krugovi po kojima se kreće, stvara, stalno postaju sve veći, a on nema namjeru stati. Veliki je pokretač, ima tu lidersku crtu koju ne krije, niti sputava. Kaže i da voli timski rad. I onda potvrdi pretpostavku - on mora biti lider. Nekoga bi to uplašilo, ali vjerojatno jednako snažne osobe mogu raditi s takvima.
- To me zbunjivalo i bilo mi je teško prilagoditi se kad sam potpisao ugovor s Parma Recordingsom. Prvi put u životu bio sam u situaciji da ne ovisi sve o meni. Njihova je ideja da umjetnik ne smije raditi ništa drugo u životu nego pisati note i doći na recording session. Ugodno me iznenadilo kad sam prije dvije, tri godine snimao “Tri rapsodije za klavir i orkestar” s Filharmonijom, nagrađeni CD u Americi, a samo sam trebao napisati tri tisuće stranica nota, poslati ih Parma Recordingsu i čekati da mi jave kad je termin snimanja. I stvarno, došao sam u Lisinski i sve je bilo spremno: mikrofoni, orkestar, producent, sve je čekalo. Bilo je to ugodno iznenađenje - kaže, dodajući da voli adrenalin osmišljavanja projekta od nule do potpune realizacije u smislu vlastitog brendinga, uz, naravno, skladanje i samo koncertiranje. To objašnjava i onu davnu odluku da ne bude samo reproduktivni muzičar, nego da se umjesto toga upusti u avanturu potpunog autorstva, stvar svoju glazbu. Kad je krenuo u realizaciju koncerta “4 godišnja doba za 3 klavira”, gnjavio se s raznim stvarima, počevši od toga kako nabaviti tri klavira koje nema niti jedna institucija. Onda je smislio da svira na mjestu gdje nikad nije svirao - u HNK! Dogovorio je nastup i, izlazeći iz zgrade na prekrasan trg, shvatio.
'Sam sebi otvoriš vrata, samo ih treba htjeti otvoriti'
- Trebala su mi četiri koncerta, u četiri nacionalne kuće. Zagrebu, Rijeci, Splitu i Varaždinu. Kad sam to zamislio, sve je krenulo. Napravio sam turneju koja je bila reklamirana jumbo-plakatima, city lightovima, a sve su se ulaznice rasprodale u roku od tjedan dana. Umjesto jednog, napravio sam četiri koncerta u cijeloj Hrvatskoj! Sam sebi otvoriš vrata, samo ih treba htjeti otvoriti - kaže samouvjereno kao da je stvarnost rečenica o sebi i Vivaldiju koju je izgovorio jer je tako dobro upadala u razgovor.
“Kad sam bio mali, prišao mi je Vivaldi i rekao: Matej, jedan dan kad narasteš, poigraj se sa mnom kao da si dijete”.
Njegova je želja dijeliti, poklanjati glazbu ljudima. Da je beskrajno bogat, koncertirao bi na stadionima.
- Orkestar bih plaćao maksimalno, kako to i treba biti, ali bi na takve koncerte ljudi dolazili besplatno - izgovori. Tome se ne treba nasmijati jer nitko ne zna da li ono što jednoga dana Meštrović opiše kao san, neće dan poslije krenuti realizirati. Uostalom, stalno dijeli glazbu, ostavlja je na svom YouTube kanalu, raznim mjestima na internetu, a doslovno milijuni ljudi je slušaju radi užitka. On je apsolutno tip kojega treba imati u čamcu za spašavanje, taj neće odustati od toga da nađe kopno. Možda će problem biti što će probirljivo tražiti najljepšu obalu kako bi pristajanje bilo filmsko, ali će od prvog kadra biti remek-djelo.
Takvima se mogu usporediti i mnoge stvari u njegovoj karijeri, primjerice turneja po Kini kad je u 20 dana održao 11 koncerata u gradovima međusobno udaljenima i dvije, tri tisuće kilometara. Kina je fascinantno napredan svijet, maksimalno digitalna, takvom mu se pokazala i u svakoj je rečenici na taj način opisuje. Od činjenice da sjedeći u vlaku možeš naručiti obrok koji će te dočekati na stanici za 300 kilometara, točno u minutu, pa do one koja kaže da je prva kazna za neki prekršaj usporavanje interneta. Sve tamo pripada naprednijem svemiru. Ne treba čuditi što se on odlično snašao.
I ova mu je sezona - sezona uspjeha. Dok se po medijima objavljuju najave njegovih nastupa, jer stalno svira, za jesen planira snimanje u londonskom studiju Abbey Road sa simfonijskim orkestrom. To je Oscar u svijetu čovjeka kojemu je najveća nagrada rečenica kojom ga je jedan kritičar opisao kao hrvatskog Johna Williamsa.