Ako me zbog bolesti eponimni prvijenac zagrebačkog art-rock sastava Porto Morto, proizašlog iz kolektiva i diskografske etikete Jeboton, “preskočio”, a kasnije mi se zbog određene konfuzije u pristupu nije nametnuo za izbor najboljih izdanja u 2016. ili 2017. godini, s drugim albumom “Portofon” stvar je posve drugačija.
Stilska poigravanja s debija koja se su odbijala jedni od drugih, sada se bez problema mire u okviru konciznog i protočnog albuma od devet skladbi koje precizno kuckaju kroz tridesetak minuta trajanja.
Žanrovski, posrijedi je opet “mišung”, no realiziran kao koherentno djelo kojim Porto Morto u miksu Hrvoja Nikšića iz studija Kramasonik otkriva otkuda polazi, ali i što bi doista mogao postati, a čemu svjedoči i vrlo dobro posjećen nedavni samostalni koncert u Tvornici kulture.
S jedne strane, a tom dojmu pridonosi i gostovanje Darka Rundeka u “Hodaj”, Porto Morto zvuči poput nasljednika frikovske scene u okviru koje je tijekom 80-ih u Zagrebu nastao ne samo Haustor nego i eksperimentalniji Cul-de-Sac. Nije u tom i takvom kontekstu slučajno ni što je Rundek već ranije u svoju Ekipu ubacio Roka Crnića iz Porta Morta.
Na sličnoj valnoj dužini “Portofon” se doima i poput pobratimskog izdanja prošlogodišnjeg remek-djela Šumskih “Ostrvo ledenog kita”. Ponajprije zbog efektnog pretapanja raznih obrazaca u rasponu od Kraut i art-rocka preko post-punka do plesnijih, elektroniziranih ritmova i tekstura te zanimljivo inkorporiranih, funkoidnih puhačkih dionica i afrikanizirane ritam-gitare.
Povremeno me, zbog relativno ravnih vokalnih dionica, Porto Morto podsjećaju i na Obojeni program pa da sam sada mladi i nadobudni diskograf, kao što sam bio koncem 80-ih, zvonio bih na njihov portafon i nagovarao ih da im objavim album.
U sjeni iste “zgrade” pomalja se i Koja iz Discipline i baš bi me zanimalo kako bi on producirao neki naredni album Porta Morta. S druge strane, “Portofon” ukazuje na povećane tržišne aspiracije jer zaraznim singlom poput “Kuća”, dueta “Hodaj” ili hipnotičnih “Sajli” Porto Morto mogu zacimati i dio publike koja se zakačila za Jinxe i Pipse, pa i Detour, i Nipplepeople. Doduše u takvom nastojanju ne bi škodio da je glavni vokal istureniji i atraktivniji, no melodioznosti ne nedostaje, a zanimljivo je Porto Morto promatrati i kao ovdašnji odgovor na podražaj bendova poput Yeasayera, MGMT, Vampire Weekenda i Dirty Projectorsa.
Zanimljiva je i sklonost miješanju psych-popa iz 60-ih s modernijim elektronskim tapiserijama dok se u pozadini čuje i prizvuk Afrobeat utjecaja pa i R&B-a, pri čemu se mogu povući i neke paralele između Porta Morta i recentnijih glazbenih putešestvija Damona Albarna.
Iz tako rastresitih sastojaka napraviti glazbenu pitu koja ne curi na sve strane nego se dobro drži i kad ju se izvuče iz kalupa te unatoč brojnim sastojcima fino miriše i ima sjajan ukus mala je majstorija benda koji se mogao spotaknuti prije negoli je samostalno prohodao. Pop napokon u nas postaje interesantniji.