Zoran Predin otrčao je svoj počasni krug! Tako je nazvao svoj nastup sa Zagrebačkom filharmonijom u njezinu Off ciklusu 6. ožujka u dvorani Lisinski. Pred publikom koja je očito znala što želi i može očekivati od uglednog slovenskog glazbenika, a iz bivše države i vođe popularne rock grupe Lačni Franz.
Glad za glazbom od tog vremena do danas, a prošlo je više od četiri desetljeća, kod Predina nikad nije prestala, ali je evoluirala u neke druge izričaje koji zapravo ne izazivaju nostalgiju nego potvrđuju svevremenost umjetnikove gladi.
Skladatelj, pjevač, tekstopisac, autor knjiga i zbirki pjesama, nije nevažno reći i osobiti ljubimac ženskoga dijela svoje publike, Predin se zagrebačkoj publici neumorno bez stanke predavao gotovo sat i pol s odabirom svojih pjesama za koje su aranžmane napravili Bruno Urlić i Ivan Popeskić.
Dobro izbalansiran zvuk
Zagrebačka filharmonija odlično je surađivala uz solistički kvartet dvojice aranžera, Popeskića za klavirom i Urlića violinista, uz basista Henryja Radanovića i udaraljkaša Marka Matoševića. Pod ravnanjem Krešimira Batinića orkestralni je zvuk bio dobro izbalansiran, a suradnja s Predinom fleksibilna pa je sve skupa doista prošlo kao željeni počasni krug.
Ipak, ipak... draže bi mi bilo slušati vrhunskoga interpreta u komornom okrilju možda baš kvarteta koji je izabrao, ili samo glasovira. Jer je Predin u 16 pjesama, koliko ih je odabrao, prvenstveno šansonijer, glazbeni pripovjedač, onaj čije (neke) pjesme baš traže intimu ugođaja poput “Čekaj me”, “Lijepa dok me ljubiš”, a osobito “Vilenjak”, no dakako ima i onih koje će razgaliti auditorij upravo zajedništvom veselja kao što su to bili finalni hitovi “Što bi mi bez nas” ili šaljivi čardaš “Mentol bomboni”.
Nerijetki ironični stihovi i danas mogu djelovati pomalo subverzivno, gotovo se svaka pjesma referira na neki od događaja koji su i sociološki obilježili ovu vrstu glazbenoga izričaja, ali i posebnost Zorana Predina, pjevača i pripovjedača, i konačno vrsnog zabavljača, što je pokazao do kraja programa.