Mnogima proteklih tjedana nedostaju nogometne utakmice. Nisam među njima, mogao bih bez nogometa do kraja života, ali razumijem da je “najvažnija sporedna stvar na svijetu” drugima bitna koliko i meni glazba. A kad nogomet i glazbu, ali i sve ovo oko korone, spojimo u jednu glazbenu temu, onda nije čudno što već danima pjevušim “You’ll Never Walk Alone”. Doduše, da liverpulska Merseybeat grupa Gerry & The Pacemakers nije s obradom te pjesme 1963. godine dospjela do broja 1 top-liste u Velikoj Britaniji, možda ista ne bi postala himnom navijača FC Liverpoola.
Tim je putem ta melodija ušla i u “Dinamo ja volim” Pipsa, u čijem sam prvom objavljivanju umiješao i vlastite prste, a jedna od najljepših you’ll never walk alone slika među potresnim snimkama zagrebačkog potresa u doba korone bila je i ona kad su Bad Blue Boys priskočili u pomoć trudnicama i medicinskom osoblju u bolnici u Petrovoj. Jedna od ljepših you’ll never walk alone poruka tog istog dana bila je i ona koju su Zagrepčanima poslali Torcida, pa i Beograđani, a sjetio sam se te pjesme i kad smo izašli na balkone pljeskati i skandirati u znak potpore hrvatskim medicinarima.
Ta tri čina ponajviše su me ovih dana podsjetila na “You’ll Never Walk Alone”, ali ne toliko zbog njezine “mitske” veze s nogometom i navijanjem, a sada valja navijati i za bolesne i za medicinare da što uvjerljivije pobijede u utakmici protiv korone, nego zbog same srži te prelijepe pjesme. Premijerno je prezentirana u američkom mjuziklu “Carousel” (1945.) Rodgersa i Hammersteina, kao glazbena “kulisa” za jednu obiteljsku tragediju, a mjuziklovski ju je interpetirao i Frank Sinatra (1945. i 1963. godine).
Pjevali su je i mnogi drugi veliki pjevači i pjevačice poput Dionne Warwick, Mahalije Jackson i Barbre Streisand te Roya Orbisona, Glena Campbella i Toma Jonesa. Osjećajno ju je, na tragu gospela, snimio Gene Vincent (1958.), no do njezine gospelovske srži, snažnije nego Aretha Franklin i Ray Charles, prodro je Elvis Presley 1968. godine.
Nitko ni prije ni poslije Elvisa nije tako potresno otpjevao stihove te pjesme. Stihove o hodu bez straha i uzdignute glave kroz oluju, nakon koje će nas zabljesnuti zlatno nebo, a s nadom u srcu da nikad ne hodamo sami, ma koliko se osjećali malima i jadnima. Ti stihovi govore o tome da uz nas uvijek hoda Bog i da ćemo na koncu dospjeti u raj, no još je važnija poruka te pjesme da se čovjek može osloniti na drugog čovjeka.
Pa tako i sada, kada su zbog pandemije ljudi prisiljeni držati se na fizičkoj udaljenosti od drugih ljudi, često i svojih najbližih i najdražih, no da čak ni u takvim nedaćama ne valja gubiti nadu, ma koliko vremena bila teška. A ovo su jako teška vremena u kojima smo za sada - mada je bilo i ogavnog ponašanja spram zaraženih koronom, kao da su gubavci u srednjem vijeku ili Židovi u nacizmu, a o čemu su pisali kolege Jergović i Pavičić - ipak pokazali ljudskost i solidarnost, čak i više nego u normalnim vremenima.
Nisam optimist, nego realist, neki mi kažu i pesimist, a više od virusa, kojeg se ne plašim jer sam se gombao s mnogo težim i pogubnijim bolestima, bojim se da će iz ove pandemije proizaći mnogo osobnih ljudskih nedaća i opći društveni lom.
I baš zato mi se čini primjerenim istaknuti “You’ll Never Walk Alone”; danas kao pjesmu podrške medicinskom osoblju i bolesnima, čemu se može svjedočiti diljem svijeta i zbog čega ju je nedavno obradio i Marcus Mumfurd (Mumford & Sons); sutra kao veličanstveni glazbeni podsjetnik na to da čovjek čovjeku ne postane vuk, nego drug. Da spasimo i sebe i društvo od, ne daj Bože, nacizma i fašizma. Ili, kako bi Elvis pri koncu svoje verzije, jer nada umire posljednja, uznosito zapjevao: “Walk on, walk on/With hope in your heart/And you’ll never walk alone”.