PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA 'Drugovi moji, radni, veseli, pobjede nove nosit ćemo mi'

Nakon višetjedne karantene sprema nam se “restart” ekonomije. U ovoj se karanteni uvidjelo i da ekonomija bazirana na uvozu, trgovini i turizmu može crknuti u tri tjedna nakon prodora virusa s drugog kraja svijeta.

Sve ovo s pandemijom podsjetilo me i na vesele i zaje*antske “Maljčike” Idola. Mlađi ne znaju, ali čak se i oko te benigne pjesme početkom 80-ih digla frka jer je komunistička partijska vrhuška smatrala skarednim pa i opasnim po “revoluciju koja teče” što se Idoli sprdaju s radničkom klasom, industrijskom politikom i socijalizmom.

Doduše, partijski aparatčici nisu bili u krivu jer premda su se Idoli sprdali sa sovjetskim socrealizmom, moglo se “Maljčike” tumačiti i zaje*ancijom na račun jugoslavenskih radnika. Stih “Kakane zore, bude me iz sna/Kakana jutra, kakan sam i ja” pod pritiskom (auto)cenzure tek je uoči snimanja promijenjen u efektniji “Plamene zore bude me iz sna/Fabrička jutra, dim iz dimnjaka”.

Ipak, sprdali se Idoli ili ne s ponosom tadašnje jugoslavenske radničke klase na svoj rad i svoje fabrike, “Maljčiki” kroz veseli ska ritam i zborno pjevanje, pogotovo danas, isijavaju optimizmom i zadovoljstvom ljudi koji su imali stalan posao i besplatno zdravstvo, proizvodili nešto vrijedno i stvarali industriju, dobivali stanove i školovali djecu, gradili hidro i termoelektrane, razvijali društvo i težili napretku.

Pogledajte tvornice pa i zgrade Novog Zagreba, izgrađene od 50-ih do 80-ih po Hrvatskoj, a potom ono što je u Hrvatskoj izgrađeno proteklih trideset godina. Zavirite malo i u statističke godišnjake pa usporedite što se i koliko, od hrane do industrijskih proizvoda, proizvodilo u Hrvatskoj “krizne” 1989. godine, a koliko “prosperitetne” 2019. Napredak je uočljiv tek u turizmu, šoping-centrima, bankarstvu i IT sektoru koji tada ni globalno nije bio jak.

Stoga danas u “Maljčikima” ne čujem ironiju nego nostalgiju za vremenima u kojima su radnici i rad bili cjenjeniji, industrija se s pravom nazivala industrijom, a žetve i urodi obilni.

U doba “Maljčika”, kako u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji (16.veljače) reče dubrovački veteran veterine Branko Širok, samo “nekadašnji PIK Sljeme tovio je 280 tisuća dok danas Hrvatska nema ukupno 600 tisuća svinja, a u siječnju 1995. godine, kada je završio rat imadosmo 660 tisuća krava dok ih danas nema ni 160 tisuća”.

Čini se da su “maljčiki” bili gorostasi. Kako god, “restart” je nužan, ali ne takav kojim bi ekonomija i društvo mic po mic izlazili iz karantene da bi se vratili na “staro loše” nego onakav kakvim bismo krenuli na “novo bolje”.

Koronaška kriza je naša posljednja prilika za reindustrijalizaciju zemlje, obnovu poljoprivrede, revitalizaciju željeznice i proizvodnje energije iz hidroloških i obnovljivih izvora, restrukturiranje javnog zdravstva i javnih tvrtki te drastično smanjenje državne i lokalne uprave, raznih agencija, parafiskalnih nameta i birokratskih mjera kojima se guši privatni sektor.

Ukratko, uzeti najbolje, a ne najgore od kapitalizma i socijalizma ili, ako vam rečeno zvuči pretvrdo, smiksati najbolji koktel socijalne države i liberalnog poduzetništva u kojem će dobro živjeti i “maljčiki”, “hlapići” i “dudeki”, a ne samo “glembajevi”, “aparatčici” i “uhljebi”.