IZVJEŠTAJ IZ BERLINA

PIŠE ANTE TOMIĆ Nitko ne miješa žanrove kao sjajni nepoznati glazbenik Sturgill Simpson

Sturgill Simpson
 AFP
Ante Tomić, kolumnist Magazina i veliki zaljubljenik u glazbu, potegao je do Berlina kako bi uživo poslušao “najuzbudljiviju pojavu u žanrovski neodredivoj glazbi”

Na plakatu je stajalo osam nula nula i u osam nula nula bend je izašao na pozornicu, pjevač je bez riječi mahnuo publici, objesio gitaru oko vrata i počeo. U trideset pet godina bio sam na bezbroj rock koncerata i nikad, baš nijedan put nisam vidio da je neki počeo kad je oglašen, sve dok prošli tjedan nisam došao poslušati Sturgilla Simpsona. Ali, opet, nisam bio iznenađen. Simpson nekako djeluje pouzdano. Bez prenemaganja, jednostavno i izravno. Nema na pozornici scenografije ni videozida, samo četiri muškarca koji prave muziku: gitarist i pjevač, bubnjar, basist i klavijaturist. Njihova je predstava tako skromna, tako elementarna, da je Simpson čitavu večer svirao jednu gitaru, Gibsonov Les Paul Standard, štimajući je između pjesama ili čak usred njih.

Kao zec pred farovima auta

Ali, tko je, jebote, Sturgill Simpson, pitate se vi sada. To je odlično pitanje, na koncertu se čak mogla kupiti majica na kojoj je pisalo: “Who the fuck is Sturgill Simpson?”. Po imenu vjerojatno ne biste rekli da je muzičar, Sturgill Simpson prije zvuči kao neki general južnjačke vojske u Građanskom ratu, ali on je zaista u posljednjih nekoliko godina jedna od uzbudljivijih pojava u... u... ne znam kako bih uopće žanrovski odredio ono što on svira. Svakako, tako je uzbudljiv da sam potegnuo do Berlina da ga čujem i stajao, veći dio večeri, kao zec pred automobilskim farovima, zatravljen silinom njegove muzike.

Jedino dijete tajnice i policijskog službenika iz rudarske zabiti Kentuckyja nije bio osobito ambiciozan mladić, u srednjoj školi se, po vlastitom priznanju, provlačio. Premda mu je otac radio kao undercover agent u narkoticima, on je prodavao drogu vršnjacima. Kasnije je pristupio ratnoj mornarici, živio je jedno vrijeme u Japanu, zatim u Seattleu i Salt Lake Cityju, zaposlio se na željeznici. Prvi album snimio je kasno, s trideset i pet godina, 2013., i bila je to dobra, klasična country ploča, ali nitko zaista nije zbog nje pao na guzicu. Svi su primijetili njegov izuzetni glas, snažni, muževni alt zbog kojeg su ga, neizbježno, usporedili s Waylonom Jenningsom.

No, već druga ploča “Metamodern Sounds in Country Music”, koju je 2014. snimio kao posvetu klasiku Raya Charlesa “Modern Sounds in Country and Western Music”, donosi mnogo bolji autorski materijal. Za treću, “A Sailor’s Guide to Earth”, dvije godine kasnije dobiva Grammyja za country album. Bio je čak nominiran i za album godine, no prije svečanosti dodjele ozbiljno je upozorio da će, ako pobijedi u toj kategoriji, nagradu predati Beyoncé, čiji “Lemonade” drži neporecivo boljom pločom, i nakon toga demonstrativno izaći iz zgrade. Nismo, nažalost, vidjeli njegovu divnu džentlmensku gestu jer je na kraju pobijedila Adele.

Uglavnom, u kratkom periodu Simpson je zapanjujuće rastao i mijenjao se, lutao između muzičkih žanrova, posezao za različitim instrumentima, iznenađivao neobičnim obradama i snimio tri vrlo različite ploče. Ipak, ništa od toga obožavatelje nije moglo pripremiti za četvrtu, “Sound & Fury”, objavljenu u rujnu prošle godine, zajedno s anime filmom istog naslova na Netflixu, jednom opaljenom fantazijom o samuraju koji u trkaćem automobilu luta postapokaliptičnim pejzažima, čiji smisao nijednom živom ljudskom biću na Zemlji, pa ni samom Sturgillu Simpsonu, vjerojatno nije jasan.

Pa i sama je muzika mnoge zbunila. S izuzetkom Guardiana, gdje je dobio pet zvjezdica od uglednog Alexisa Petridisa, “Sound & Fury” je uglavnom suzdržano, mlako ocjenjivan. Kao da je kritičarima bila pretjerana njegova žanrovska mješavina. Autor kaže da je snimajući slušao “mnogo hip hopa, Black Sabbath, The Cars, stare funk ploče, takve stvari”, no ovaj čudan niz nesrodne muzike ni približno ne iscrpljuje ono što se na ploči nalazi. Tu su i country, i psihodelija, i hard rock, i kraut rock, i disco, i synth pop i bogtepitaj što sve ne. Tutnjajući boogie nadahnut ZZ Topom izmjenjuje se s elektronikom tipa Tangerine Dreama. U jednom trenutku čuje se Stevie Wonder, trenutak kasnije Jerry Lee Lewis, a nakon svega, za ne vjerovati, Sigue Sigue Sputnik. Slušajući ploču učini vam se da bi Sturgill Simpson znao i sevdah svirati, samo da ga ostavite jedno popodne u istoj sobi s Damirom Imamovićem.

Široki osmijeh ugode

Nikad prije nisam čuo muziku koja je bila sastavljena od tako mnogo različitih dijelova, ili sam možda čuo, ali ona nije ništa valjala. Na “Sound & Fury”, s druge strane, sve se nekako prirodno povezuje, skladno ulazi jedno u drugo, u svemu je autor autentičan, prepoznatljiv, svoj i, ako mene pitate, potpuno genijalan. Neće se, istina, svima svidjeti. Nije to nenametljivo i smirujuće, za djevojčice, nešto što bi slušali na tečaju joge ili prezentaciji Tupperware posuđa, već praskava, živa, odlučna i, ovo će sad možda zvučati malo gay, mišićava muzika. Izvrsna za trčanje. Ako je negdje snimljena bolja ploča za trčanje, ja ne znam za nju. Sedam kilometara u četrdesetak minuta muzike Sturgilla Simpsona prava je mjera za jednog rekreativca nadomak pedesete.

Iz svega što sam vam opisao vjerujem da vam je jasno kako sam se prošlog petka našao u Columbia Theateru u Berlinu, sa širokim osmijehom ugode na licu. Pjesme koje je na snimci nemilosrdno kratio, naglo rezao kao da ne može dočekati da prijeđe na sljedeće, Simpson na koncertima svira po sedam, devet, deset minuta, s dugim mahnitim solo dionicama preko hipnotički jednoličnog ritma basa, bubnjeva i dubokih tamnih virova orgulja. Izvanredno je vješt gitarist, ali opet, ne razmeće se time, nema u njegovoj virtuoznosti ni truna samoljublja. Dvanaest minuta duga “Brace for Impact (Live a Little)” s kojom je otvorio koncert ne traje ni sekunde duže nego što bi trebala trajati.

Sturgill Simpson čini se kao netko tko zna što radi, zna svoje mjesto i ne trpi sranja. Nedavno je, uzgredno kazano, mnoge uzrujao izjavom da je predsjednik Trump “jebena fašistička svinja”. Ta se odlučnost prepoznaje i u njegovoj glazbi i u njegovu držanju, u načinu na koji se kreće pozornicom, u suverenosti kojom vodi svoj neveliki orkestar, u džointu koji je u jednom trenutku zapalio, povukao dva duboka dima i dao ga klavijaturistu, koji ga je dalje proslijedio basistu, a basist bubnjaru. Prirodno i opušteno, kao da su u prostoriji za vježbanje, a ne pred nekoliko stotina ljudi, izmjenjivali su country pjesme iz šoferskih zalogajnica s disco brojevima i živahnim rockabillyjem. Od manjeg hita jednog pravedno zaboravljenog synth pop benda iz osamdesetih Sturgill Simpson napravio je baladu od koje se uhvatiš za srce. “You Don’t Miss the Water”, pedeset godina stari soul hit Williama Bella, odsvirao je tako osjećajno bi mu Duane Allman, da je živ, ustao i oduševljeno zapljeskao.

Dvaput je upozorio da neće izlaziti na bis i publika je to prihvatila. Nitko nije zviždao. Činilo se razumljivo da se takav frajer, jednom kad ode s pozornice, na nju ne vraća. Ipak, vratio se da nam izvede samo još nešto, desetak minuta pomamnog divljanja s pjesmom “Fastest Horse in Town”, zadnjom na albumu “Sound & Fury”, i kad su se upalila svjetla, jedva smo mogli vjerovati da je svijet još uvijek tu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 12:59