Dugom kosom i bradom te načinom odijevanja Chris Stapleton sugerira da je uz Jameya Johnsona i Sturgilla Simpsona ostao na kursu country-odmetnika koji su ranih 70-ih svoj “štab” iz Nashvillea preselili u teksaški Austin. Premda je za razliku od njegovih evidentnih uzora poput Waylona Jenningsa, Krisa Kristoffersona, Willieja Nelsona i Charlieja Danielsa ostao živjeti i raditi u Nashvilleu, nakon što je skladao nisku hitova za druge country pjevače i pjevačice, Stapleton je istinski “outlaw” današnje country glazbe koja se iz Amerike ponovo počinje širiti preko Atlantika premda su joj ne tako davno prognozirali odumiranje.
Ta autentičnost i izdvojenost u odnosu na osnovnu struju današnje country glazbe srećom nije bila prepreka da Stapleton 2015. godine Country Music Awards osvoji u kategorijama Najbolji album, Muški izvođač godine i Debitant godine. To je tek dio priče o ovom autoru čije su pjesme odisale “gubitkom, žaljenjem i rezignacijom” jer je njegov prvi solistički album “Traveller” dao do znanja da je Stapleton podjednako uvjerljiv kao bjeloputi soul pjevač koji se ne libi upustiti i u blues-rock i southern-rock kakav je “prašio” u bendu The Jompson Brothers, a neko je vrijeme proveo i u bluegrass sastavu The Steeldrivers.
No, dok mnogi na sličnom kursu nikada ne dospiju na top-liste, Stapleton je danas jedna od najvećih zvijezda američke glazbene produkcije, što je pravo čudo za takvu vrstu autora i pjevača u današnjoj konstelaciji country glazbe, premda smo baš u posljednje dvije godine iz nje dočekali nekoliko estetski izvrsnih i tržišno lukrativnih izdanja poput recentnih albuma Kacey Musgraves, Mirande Lambert, Margo Price ili Lori McKenna. Sve se to prelama i na njegovom novom albumu “From A Room: Volume 1”, ponovo u produkciji Davea Cobba koji je posljednjih godina najprominentniji producent “prave” country glazbe, a na jesen ćemo od Stapletona dobiti i “Volume 2”.
A kad čovjek na miru presluša “From A Room: Volume 1” jasno mu je da Stapleton kao od šale, iako je taj posao možda i teži od rudarenja u Kentuckyju što mu je obiteljska tradicija, pomiruje izrazito bjelačke i izrazito crnačke tradicije iz američke glazbene baštine. Stoga vam se Stapleton kao gitarist čini bliskim i kraljevima bluesa poput B. B Kinga u odjavnoj “Death Row”. Obradu, pak, “Last thing I Needed, First Thing This Morning” Willieja Nelsona kao da je osmislio Dan Penn čiju je “Do Right Woman – Do Right Man” pjevala i Aretha Franklin, a zvuči kao da ju je otpjevao Otis Redding.
“Either Way” doima se poput folk-rock skladbe Stevea Earlea, ali Stapletonove pjevačke mogućnosti su nevjerojatne pa sa soulom i bluesom u countryju čini isto što i svojedobno Merle Haggard s jazzom i swingom. Podjednako je blizak i Waylonu Jenningsu i Rayu Charlesu, a to je gotovo pa nemoguća misija. Osim ako niste Chris Stapleton ili crnoputa Valerie June koja u bluegrass, country i folk ulazi kroz soul i blues. Na takav duet već mi sad cure sline.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....