PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Blues Dr. Housea skroz raspametio Dom sportova

Samo što je stupio na pozornicu krcate Male dvorane Doma sportova u koju je koncert bio prebačen zbog mogućeg nevremena, publika je Hughu Laurieju već jela iz ruke.

I u doba nijemih filmova, očito, Laurie bi bio velika zvijezda, a kad je počeo pozdravljati i ispričavati se na hrvatskom, krenule su i prve salve smijeha i aplauza koji uz oduševljenje kakvo rijetko imamo prigodu doživjeti na koncertima nisu prestajale do kraja dva i pol sata dugog nastupa, okončanog s dva bisa i “standing ovations”.

Prvo nas je Laurie pozvao da s njime krenemo u jedno netipično blues putovanje, iako bi i njemu bilo sumnjivo “sjesti u avion kojim pilotira zubar, samo zato što voli letjeti”. Tako, naime, doživljava svoj “drugi poziv” pijanista i u neku ruku restauratora i po stotinjak godina starih blues pjesama koje na svoj način spašava od zaborava uz “hercig” svirku The Copper Bottom Banda.

Šale i gegovi

Ispočetka je već bilo jasno da ćemo barem dio koncerta provesti u ozračju vodvilja, s nizom Lauriejevih šala na vlastiti račun, gegova i blesastih kretnji, gotovo na razini “Ministarstva glupog hoda” Monthy Pythona, čime se potvrdio kao beskrajno šarmantan komičar. To smo znali još otkako nas je oduševio u “Crnoj guji” i “Jeevesu i Woosteru”, no je li Laurie kadar izbjeći zamku u koju su upali mnogi glumci kad su se htjeli “ukazati” kao glazbenici?

Jest, jer premda podosta glumi na pozornici, jak je kao pijanist, solidan kao pjevač, ljubav spram bluesa dolovce frca iz njega, namjere su mu posve iskrene, a s The Copper Bottom Bandom izbjegao je još opasniju stupicu zvanu “cover band”. Naime, dobar dio Lauriejevog repertoara sastavljen je od obrada pjesama iz 20-ih, 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća.

Zahvaljujući trudu, ljubavi, maštovitosti, razigranosti, pa i vodviljskom pristupu, takve skladbe na pozornici - urešenoj poput salona iz doba art decoa, odnosno zlatnih dana bluesa i swinga - postaju do te mjere njihove da nitko Laurijea i The Copper Bottom Band ne poima kao gažerski sastav (glumca) koji svira obrade. Trik je nalik onome Elwooda & Jakea Blues, odnosno Dana Aykroyda i Johna Belushija, samo što u Lauriejevom slučaju nema filma poput “Blues Brothersa” koji bi pratio njegove albume “Let The Talk” i “Didn't It Rain”.

Poput Blues Brothersa, Laurie i njegov sastav također dobro znaju da je blues koliko tužna, barem isto toliko i vesela glazba koja slavi život. Glazba za šou, radost, putene užitke i smijeh. Tako su ga i postavili u nizu pjesama, posebice prvog dijela koncerta u kojem su se našle i obrade “Iko Iko” (The Dixie Cupsa), “Let The Good Times Roll” (Shirle & Lee) i “Buona Sera Senorita” (Louisa Prime).

Hommage swingu

Dakle, bilo je iskakanja iz pijanističkog bluesa u swing, jive i trad-jazz što je podsjetilo i na album “Jumpin' Jive” (1981), efektan hommage swingu, jump bluesu i jiveu sjajnog engleskog pijanista Joea Jacksona. Drugi dio nastupa u kojem se manje pričalo i šalilo, a više sviralo bio je posve po ukusu onih koji su prije svega došli po svoju porciju “pravog” bluesa.

“St. James Infirmary” (Louisa Armstronga) bila je teška, turobna i tugaljiva, a podjednako dojmljive bile su i “You Don't Know My Mind” (Lead Bellyja) “Lazy River”, “Didn’t it Rain” i “Wild Honey”.

‘Bad motherfucker’

Svoje su blistave trenutke imale i pjevačice The Copper Bottom Banda u “Send Me To The 'lectric Chair” (Bessie Smith) i “I Hate A Man Like You”, a trombonistica koja se fura na modu Marice Hrdalo bila je još jedna zvijezda večeri.

Pri kraju nastupa reče Laurie da ga je legendarni njuorlinški pijanist Dr. John nazvao “bad motherfuckerom”. Pohvala je bila na mjestu, a kako bi je opravdao na bisu je izveo iskričavu verziju Dr. Johnove “Such A Night”, a potom i “You Never Can Tell”, mnogo življu i žustriju od one koju je na istome mjestu prije nekoliko godina izveo njezin vlasnik Chuck Berry.

Ostaje zaključiti kako se u sparnu zagrebačku ljetnu večer, uz The Copper Bottom Band, Hugh Laurie predstavio i kao veliki komičar i kao vrstan bluzmen.