POTPUNA KONFUZIJA

Piramida ili prizma? Sve tajne albuma oko kojeg se jučer digla neviđena frka na kvizu ‘Potjera‘

Dark side of the moon

 Pink Floyd
‘The Dark Side Of The Moon‘ Pink Floyda velik je i važan, perfektno snimljen i produciran album, i danas zvuči spektakularno

Trokut, piramida ili prizma? Eto, to su bile dileme pred pitanjem koje je ovog tjedna u kvizu "Potjera" bilo postavljeno lovcu, odnosno natjecatelju.

Riječ je o motivu na naslovnici albuma "The Dark Side Of The Moon" (1973) Pink Floyda, točan odgovor je prizma, jer zraka svjetlosti ne može se lomiti kroz trokut (odgovor lovca). Međutim, može i kroz (staklenu) piramidu (odgovor natjecatelja), a upravo to da se zraka svjetlosti lomi na spektar boja, prolazeći kroz geometrijsko tijelo nalik trokutu ili piramidi, vidimo na naslovnici tog legendarnog albuma. Stoga će mnoge naslovnica tog albuma asocirati i na piramidu, a unutar albuma bili su i motivi egipatskih piramida, pa u skladu s time ni odgovor natjecatelja u "Potjeri" nije bio posve neočekivan, i može ga se smatrati ispravnim.

Na stranu konfuzija s ponuđenim odgovorima, odakle to pitanje u "Potjeri"? Prvo, ikonična naslovnica (art-tima Hipgnosis, koji je naslovnice albuma kreirao i za niz drugih velikih rock i pop izvođača iz dominantno 70-ih godina) dobro je poznata svim poklonicima rocka, i postala je dio kolektivne memorije ili kolektivnog imaginarija "zlatne ere" rock glazbe. No, da bi takvom postala, nije bila odlučujuća vizija art-dizajnera Hipgnosisa nego to da je "The Dark Side of The Moon" postao najvažniji i najprodavaniji album Pink Floyda, ujedno i jedan od najtiražnijih u povijesti diskografske industrije.

Kad su posrijedi takvi "bestselling" albumi, a koji su se 70-ih i 80-ih "štancali" na raznim stranama svijeta, u okrilju raznih diskografskih kuća, teško je sabrati podatke. Ipak, "The Dark Side Of The Moon" vjerojatno jest prodan u nakladi većoj o 45 milijuna primjeraka, a tu negdje su "Their Greatest Hits (1971-1975)" Eaglesa, "Bat Out Of Hell" Meat Loafa i soundtrack "The Bodyguard" Whitney Houston. Iznad toga, odnosno poviše cifre od 50 milijuna primjeraka, samo su albumi "Back In Black" AC/DC i "Thriller" Michaela Jacksona.

Neosporno, "The Dark Side Of The Moon" velik je i važan, perfektno snimljen i produciran album, čija sonična aura i danas zvuči spektakularno. No kao konceptualno djelo o ljudskom životu obilježenom pohlepom i konfliktom nasuprot empatije i dobrote, odnosno priča o rođenju i smrti između kojih curi vrijeme koje ispunjavamo dobrim ili lošim djelima, pa i ludilom kakvo je Pink Floydima oduzelo Syda Barretta, oduvijek mi je djelovala tanko i naivno. Nije mi se teško složiti s Robertom Christgauom koji je "The Dark Side of The Moon" smatrao albumom natrpanim "tekstovnim klišejima i pretencioznom glazbom, ipak priznajući da je posrijedi "remek-djelo kiča". S naglaskom na potonjem, ako mene pitate. Taj album ni danas (mi) ne govori ništa o (mojem) životu. Tematski (mi) je isprazan, koliko (mi) je glazbeno glomazan. Tipičan prog-rock album, čija je kolosalna ljuštura blještava i savršena, ali ispod koje nema ničeg suštinski važnog i bitnog. Oduvijek sam na pjesme s tog albuma, izuzev "Breathe (in The Air)" i "Us And Them", ostajao hladan jer me se emotivno ne dotiču, niti mi poručuju nešto s čime se mogu poistovjetiti.

Sukladno tome, najboljim albumima Pink Floyda i danas smatram debi "The Piper At The Gates Of Dawn" (1967), na kojem je Syd Barrett bio glavni autor i vokalist, a potom naredni album "A Saucerful Of Secrets" (1968), na kojem su još ostali tragovi tog genija, koji će, nažalost, poludjeti od LSD-a.

Zapravo, najbolju lekciju o Pink Floydu naučio sam od njihova prvog menadžera Petera Jennera. Upoznao sam ga 1989. godine na Reading Festivalu kao menadžera Billyja Bragga, i tada nisam znao da je on bio prvi menadžer Pink Floyda, a tu dužnost obavljao je kasnih 70-ih i za Iana Duryja. Bio je ljubazan i drag tip od četrdeset i pet godina, koji je prošao štošta u glazbi i poslu oko nje, a desetak godina kasnije naletio sam na jedan njegov intervju u magazinu Mojo ili Uncut, ne mogu točno reći, ali je jedan od ta dva.

Na pitanje zašto je ostao sa Sydom Barrettom, a ne s Gilmourom, Masonom, Watersom i Wrightom, citiram po sjećanju, Jenner je odgovorio "da je ostao s genijem" i kako mu ni na kraj pameti nije bilo da "ostane s najamnim glazbenicima".

image

Pink Floyd

John D Mchugh/Afp/Profimedia

Vjerojatno je zbog te odluke - jer Barrett je nažalost sišao s uma, a ostala četvorica pretvorila su Pink Floyd u jedan od najpopularnijih rock bendova na svijetu - propustio zaraditi barem nekoliko desetaka milijuna funti, ali ja bih na njegovom mjestu učinio isto. Nikada ne bih ostao s Gilmourom, Wrightom, Masonom i Watersom, kojima je džentlmenski prepustio pravo da nastupaju pod imenom Pink Floyd, nego sa Sydom Barrettom, jer jedino je potonji bio genij u tom bendu. Sve nakon njegova odlaska samo je glazbeni biznis, pa tako i "The Dark Side Of The Moon". Ako ne vjerujete meni, onda barem vjerujte Peteru Jenneru, čovjeku koji je prvi otkrio i svijetu predstavio Pink Floyd.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. srpanj 2022 19:53