ALBUM JOHNNYJA MARRA

Ovo više zvuči kao The Smiths nego Morriseyevi albumi

Za svakog fana The Smithsa nepodnošljivo dugih 25 godina trebalo je Johnnyju Marru da se napokon okuraži objaviti prvi solistički album na kojem se uz gitarističke prihvatio i vokalne dužnosti koju je u jednom od najutjecajnijih britanskih bendova obavljao čovjek čije je ime u Marrovom prisustvu proteklih četvrt stoljeća bolje ne spominjati. Mučan razlaz The Smithsa, možda gori i od raspada Beatlesa, a The Smiths jesu bili nešto poput Beatlesa britanskog indie-rocka 80-ih, pretvorio se u podužu sudsku trakavicu. Tužbe su pljuštale sa svih strana, odštete također, advokati su trljali ruke, a Morrissey i Marr ni danas ne razgovaraju. Na pitanje o tim vremenima Marr kaže da “ionako sve piše u knjigama” o The Smiths i da je toliko umoran od svega i tužan da na takva pitanja, uključivši i ono o eventualnoj suradnji s Morrisseyem, ne želi ni odgovarati. Objavom Marrovog solističkog albuma “The Messenger” to pitanje, vjerojatno zauvijek, postaje bespredmetno, a i Morrissey je u 25 godina nanizao već desetak albuma, doduše promjenjive kvalitete i uspješno zadržao auru mitske figure britanskog indie-rocka i jednog od najvećih pjesnika koje je Britanija podarila svijetu.

Vječiti mladić

Marr se pak u proteklih četvrt stoljeća zabavljao raznim projektima, od kolaboracije na tri albuma sastava The The s čijim je liderom Mattom Johnsonom rado pošmrkao koju lajnu speeda i rajčicama gađao prolaznike na Oxford Circusu, a snimio je i tri albuma s bendom Electronic u kojem mu je glavni partner bio Bernard Sumner iz New Ordera i Joy Divisiona. Osim što je osigurao mirnu egzistenciju, Marr je s tim projektima dodatno proširio stilski diskurs, zadržavajući status perfektnog gitarista koji svira lako, prepoznatljivo i raznoliko.

I danas 49-godišnji Marr izgleda poput novovalnog ili punk glazbenika, no to je samo jedna od njegovih brojnih, oduvijek pomno dotjeranih inkarnacija “vječitog mladića” čiji su ukus kasnih 70-ih i ranih 80-ih formirali Stooges, Patti Smith, Neil Young, MC5, New York Dolls, Roxy Music, Rory Gallagher da bi tijekom glazbeničke karijere surađivao s Pet Shop Boysima, Bryanom Ferryjem, Pretendersima, Paulom McCartneyem i novijim sastavima poput Modest Mousea i The Cribsa.

Za potonje, nakon lošeg koncerta u Tvornici kulture, nije jasno zašto im je pomogao, ali neka mu bude. Svatko ima pravo na pogrešnu procjenu, pa i čovjek kojeg Matt Johnson u magazinu Mojo drži jednim od najvažnijih britanskih gitarista - uz Keitha Richardsa, Erica Claptona, Jimmyja Pagea i Jeffa Becka. Bez Marra i The Smithsa ne bi bilo gotovo niti jednog spomena vrijednog britanskog rock benda - od Oasisa i Blura preko Radioheada i Coldplaya do Arctic Monkeysa i The xx.

Otkrivanje svijeta

Nije čudno što je gitarista koji je bio važan za The Smithse koliko i Morrissey, ali u njegovoj sjeni, trebalo toliko vremena da se usudi objaviti prvi solistički album. Poetski je Marr inferioran Morrisseyu i nezainteresiran za emocionalne bure kakve bjesne Morriseyevom dušom. Marra više zanima tehnologija i srodne teme, prisjećanje odrastanja i “otkrivanja svijeta”, a onima koji su se mučili s Morrisseyevim vokalnim fraziranjima i prenaglašenom dramatikom, Marrov će vokal biti dostatan za uživanje u njegovim pjesmama oboružanim izvrsnim rifovima.

Intrigantna ideja

Realno, “The Messenger” je zvukom i stilom bliži albumima The Smithsa nego možda ijedan album Morrisseya, pa čak i “zlatnom razdoblju” R.E.M.-a čiji je Peter Buck, kao gitarist, slično sazdan, podjednako naslušan i također bezgranično zaljubljen u svoj instrument. Marrova fascinacija punkom, novim valom, 60’s beatom, modsima i psihodelijom jasno je naznačena. Donekle je “The Messenger” srodan i solo albumima Grahama Coxona iz Blura, Paula Wellera, Noela Gallaghera i Richarda Hawleya koji je nekoć svirao gitaru u Pulpu.

Kad već spomenuh potonjeg, vlasnika jednog od najemotivnijih baritona na kugli zemaljskoj i podjednako izražajnog gitarista, pala mi je na pamet ideja intrigantnija od reuniona The Smithsa. Zašto ne sanjati o zajedničkom bendu Marra i Hawleya? Da sam mlađi i da danas ljudi čitaju pisma, obojici bih napisao pismo i predložio im takvu suradnju. Šalu na stranu, dovucite Marra i Hawleya u Hrvatsku pa da s gospodom uz pivo protresemo tu temu, Wellera pride za kojim slinimo već tri i pol desetljeća, a možete i Gallaghera. Ipak su to veliki majstori koji su posljednjih godina, uključivši i Marrov prvijenac, snimili izvrsne albume.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:04