U kratkom razmaku od samo tjedan dana vokalni ciklus “Arioso” dvorane Lisinski ugostio je 14. veljače još jedno veliko ime iz svijeta klasične glazbe.
Nakon Eline Garanča ovaj je put na podij stigao Thomas Hampson, karizmatični 61-godišnji Amerikanac, danas jamačno još uvijek najveća svjetska baritonska zvijezda. Čovjek ne može ne upitati se kako agilni ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević u ovoj našoj kroničnoj financijskoj “dolini suza” uopće uspijeva domoći se takvih imena čija je cijena u međunarodnim razmjerima barem podjednaka onoj koju postižu glazbenici “s druge strane plota”, dakle popa, rocka, jazza i inih glazbenih izričaja? Zacijelo je “tajna” u učestaloj estradizaciji dvorane kojom se namiruju ozbiljnoglazbene poslastice, a što se organizatorima već neko vrijeme spočitava poput istočnog grijeha.
Savršen i uvjerljiv
No sve dok je tako, a drukčije kod nas ne ide, zagrebačka koncertna publika koja je i ovaj put popunila svih 1700 mjesta, može biti zadovoljna kao što su zadovoljeni i svi standardi “demokratizacije” kuće u kojoj očito ima mjesta za različite vrste glazbe, pa tako i publike.
I Hampson je publiku digao na noge iako nije pjevao ni operne arije ni klasični europski Lied, odlučivši se ovome dijelu svijeta predstaviti dio svog kulturološkog poslanja koje mu je, uz sve ostalo, i pribavilo izniman status u svijetu i klasične i popularne glazbe. U programu naslovljenom “Zlatna vremena” interpretirao je dio onoga čemu se već godinama gorljivo posvećuje – američku pjesmu 20. stoljeća, pretežito Georgea Gershwina i Colea Portera, u suradnji sa sekstetom The Philharmonics koji je i samostalnim točkama pobrao svoj dio kolača.
Još uvijek prekrasno zvučeći, a godinama pjevanja posve netaknutim svijetlim baritonom, Hampson oduševljava ne samo svojom pojavom nego i onom iznimnom aurom interpretativne uvjerljivosti koja dopire do auditorija svakim slogom, gestom ili mimikom, gradeći suodnos s publikom kao rijetko koji pjevač.
On naprosto uvijek pjeva savršeno i uvjerljivo, a uz to uspijeva proniknuti u samu srž glazbe, bez obzira je li riječ o Mozartu, Mahleru, ili Gershwinu, a ovaj put i Kurtu Weillu s baladom o Mackie-nožu iz “Opere za tri groša” ili ciganskim čardašem iz Kalmanove “Grofice Marice”, s kojim je izazvao pravo oduševljenje. Doista, Zagreb i dalje vapi za pravom k.u.k. operetom, a kad je još pjeva Hampson, eto dodatnog veselja za Valentinovo kojem ni umjetnik nije mogao odoljeti!
Klasika u velikom stilu
Sastav sedmorice svirača The Philharmonics u kojemu sviraju i gospoda iz Bečke i Berlinske filharmonije, posebna je pak priča o virtuozima velikog kalibra koji se s klasikom doslovce igraju u velikom stilu, miješajući u neobičnim aranžmanima, često i džezističkim, i Straussov Čardaš i Bizetovu Carmen i Fritza Kreislera i C. Saint Saensa, dokazujući kako u ovakvim izvedbama nema ozbiljne i neozbiljne glazbe. To je naprosto iskonsko glazbeno veselje s pokrićem golema umijeća i posvećenosti zajedničkom muziciranju “za dušu”, kakvo odašilje i veliki Hampson.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....