Opus Pavla Dešpalja ostao je u sjeni njegove dirigentske karijere, Filharmonija ga izvukla iz zaborava

Na dan kada je preminuo prije godinu dana - 16. prosinca - Zagrebačka filharmonija priredila je in memoriam Pavlu Dešpalju, svom dugogodišnjem počasnom šefu dirigentu. Njegovim odlaskom zatvoren je svjetlosni krug hrvatskih dirigentskih karizmatika - Matačić, Horvat, Dešpalj - dugogodišnja epoha ne samo Zagrebačke filharmonije nego i mnogo šire najljepše doba simfonijskoga muziciranja u nas.

Ne treba biti ni odveć sentimentalan, a ni staromodan kada je riječ o slavnom dirigentskom trolistu. Ostala su sjećanja i snimke kao svjedočanstva današnjim glazbenicima i publici koji se opiru optimizmu pamćenja. I ma koliko bili svjesni da glazbena reproduktiva neumitno mora dalje s novim dirigentima, teško će se ponoviti vrijeme koje je gotovo neosjetno ulančalo djelovanje trojice majstora.

Najmlađi među njima, akademik Pavle Dešpalj, također je doživio visoke godine. Otišao je u 87. godini kao i većina velikih svjetskih dirigenata. Stvaralačko vrijeme proveo je za pultom naših i svjetskih orkestara, u Japanu su ga obožavali, a kod nas visoko cijenili kao profinjenog interpreta koji je iznimno mnogo volje i znanja uložio u hrvatsku glazbu, staru i novu. Na tom putu njegovo autorstvo kao skladatelja podnijelo je najveću žrtvu. I premda je Stjepan Šulek rekao da nikad nije imao muzikalnijeg studenta, Dešpaljev opus ostao je u sjeni dirigentskog štapića.

Ovaj in memoriam Zagrebačke filharmonije podsjetio je upravo na Dešpalja autora izvevši Romantične varijacije na Krežminu temu iz 2017. kao narudžbu ZF-a i grada Đakova u povodu XV. Strossmayerovih dana. Romantik je posegnuo za romantikom! Tema romance "Noć na Savi" Franje Krežme, osječkog guslača i skladatelja koji je kao europski virtuoz preminuo 1881. u 19. godini, postala je misao vodilja za deset prelijepih Dešpaljevih varijacija, pravi ukras ukusa i znanja između tradicije i modernog izričaja.

Izvedba je bila vrlo lijepa pod vodstvom Pavla Zajceva, kao i Mozartov Koncert za fagot i orkestar u B-duru KV 191 u virtuoznoj i stilski primjerenoj interpretaciji Matka Smolčića. Amadeusova je glazba uvijek ljekovita za orkestar, a uz muziciranje rijetko prisutnog solističkog fagota postaje i atraktivna.

Na kraju su se Filharmoničari i vrlo djelotvoran Zajcev prihvatili manje poznate 7. simfonije u d-molu op. 70 Antonina Dvořáka zaokruživši koncert sabranom i čvrstom izvedbom.