Kako povijest popularne glazbe biva sve duljom i obimnijom, sve su češće “okrugle” obljetnice, antologijskih, utjecajnih i velikih djela, posebice onih iz “zlatne ere” albuma i rocka. Tako smo nedavno i to u razmaku od samo tri tjedna dobili obimno reizdanje “The Joshua Tree” U2 u povodu 30. obljetnice prvotnog objavljivanja i također prošireno reizdanje “OK Computer” Radioheada u povodu 20. obljetnice premijernog izdanja.
Neko će reći da nema logike, ali osobno mi se čini da ih ima smisla usporediti s obzirom na to da su posrijedi amblematski i najvažniji albumi spomenutih bendova te procijeniti kako su sazrijeli jer je vrijeme najpouzdaniji sudac u umjetnosti.
Polomili zube
Radiohead su nakon solidnog uspjeha albuma “The Bends” (1995.) otišli s Alanis Morissette na turneju po Americi da bi na njoj, kao i niz drugih britanskih sastava prije i poslije njih, polomili zube jer igrati u britanskoj i američkoj ligi, kad je posrijedi pop i rock glazba, ni izbliza nije isto. To je prvi razlog zbog kojeg na “OK Comuputer” Thom Yorke zvuči zgađeno, mrzovoljno i ozlojeđeno. Posrijedi je bila ne samo iritacija američkim pustopoljinama srednjeg Zapada nego i gunđanje protiv onoga što su Radiohead postali rock-zvijezde na Otoku.
Treba li tražiti samo tri riječi kojima se može u najkraćem opisati narav albuma “OK Computer”, onda su to tjeskoba, neuroza i otuđenje, što su ionako atributi koji se često rabe pri opisu Yorkeovih stihova i glazbe Radioheada. Možda u pozadini stoji i mizantropija. No, poput drugih inteligentnih autora, a on to jest, Yorke je ispisao stihove koji se mogu odnositi na zgađenost Amerikom, razočarenje s fanovima benda te licem i naličjem glazbene industrije protiv čijih će se uzusa kasnije još otvorenije boriti.
No kad se bolje zagrebe ispod površine, “OK Computer” je univerzalnije postavljena jadikovka o pošasti tehnološki sve ubrzanijeg i uvezanijeg svijeta premda se internet još nije ni “zalaufao”, mobiteli još nisu bili tako brojni, svijet nije znao ni za iPod koji je u međuvremenu otišao u povijest, a kamoli da ćemo konstantno biti online na pametnim telefonima i tabletima te više živjeti u virtualnosti nego u realnosti. Tada možda to nije bilo tako prezentno, ali danas jest i zbog toga kapa dolje Yorkeu i njegovom “zeitgeist bluesu”, izvedenom s naglašenim uplivom avangardne, ambijentalne i elektronske glazbe u alter-rock osnovu s kojom su započeli karijeru na tragu kopiranja Nirvane. Paradoksalno, ubrzo će Radiohead prigrliti internet kao jedno od svojih glavnih sredstava za promociju te se uporno predstavljati kao inovatori u glazbenoj industriji i “na mreži”.
Nije na “OK Computeru” nedostajalo bučnosti gitara koje će Radiohead na prijelomu milenija baciti u trnje da bi se počeli nemušto bavili glitch-elektronikom, ali ono što mi se ni danas ne sviđa na “OK Computeru” je hermetičnost i prog-rock naličje usporedivo sa samozadovoljstvom Pink Floyda iz sredine 70-ih. Zapravo, 1997. godine se doimalo da je “OK Computer” avangardniji, zatvoreniji i još mrzovoljniji nastavak “Dark Side Of The Moon”. Tako zvuči i danas, ali moram priznati da posjeduje - zbog toga u što se svijet pretvorio u proteklih dvadesetak godina - proročansku crtu, kao i antiglobalizacijski i antikapitalistički stav, samo drugačije izražen nego u radovima, primjerice, The Clasha.
Stranputice rocka
Nadalje, teško je poreći nekoliko lijepih melodija koje prosijavaju kroz avangardističku strukturu pjesama, ali i dalje je “OK Computer” relativno teško pojmiti kao prekretnički album, osim za sam Radiohead, jer nije imao ni snagu ni magnitudu ni prevratničku narav “Never Mind The Bollocks” Sex Pistolsa ili “Nevermind” Nirvane, odnosno glazbenu revolucionarnost ključnih albuma Beatlesa, Black Sabbatha, Stonesa, Zeppelina, Doorsa, The Clasha i niza drugih bendova. Nema spora, “OK Computer” je otvorio niz vrata za ono što posljednja dva desetljeća zovemo indie-rockom i stvorio niz epigona, no ti putovi koji od njih vode zapravo su stranputice rock glazbe.
To i nije toliko greška Radioheada koliko njihovih epigona, bez obzira na to govorimo li o nebrojenim i uglavnom nevažnim, naizgled avangardnijim indie-rock benfovima ili pop zvijezdama tipa Coldplay koji su otišli k vragu nakon tri albuma, Muse koji posve otvoreno igraju na kartu prog-rocka i Keane čiji je pop bezvrijedan. Ukratko, “OK Computer” je solidan, ali ne baš tako važan, prekretnički i prevratnički album kako mu se zna tepati te ipak više mizantropski nego humanistički.
I to je glavna distinkcija u odnosu na “The Joshua Tree” U2 koji su također izvršili velik utjecaj na Radiohead, doduše ne toliko s tim, koliko s albumom “Achtung Baby”. Naime, “The Joshua Tree” je i prije 30 godina zvučao, a i danas zvuči poput iskrenog oduševljenja Amerikom i njezinim slobodarskim duhom čak i kad su posrijedi “ljudi s ruba obećane zemlje i odrezani od mogućnosti ostvarenja američkog sna”, kako je to jednom zgodom pojasnio Bono. Nota bene, zamjetno je i oduševljenje Bona i U2 s countryjem, folkom i bluesom koji Yorke i Radiohead nikada nisu mogli ni znali ni shvatiti ni svariti, a kamoli inkorporirati u svoja djela, a iz toga proizlazi i nadahnuće američkim prostranstvom i ipak najbogatijom glazbenom baštinom na svijetu što je rezultiralo tiražom većom od 25 milijuna primjeraka što je čak pet puta više od naklade “OK Computera” Radioheada.
Irski doseljenici
Ako ćemo pak o utjecajnosti tog albuma i U2 općenito, dovoljno je spomenuti Arcade Fire koji su nedavno oduševili na INmusicu te niz drugih bendova i kantautora koji sve češće poimaju taj bend kao benchmark rocka, Radiohead pa i nesretni Coldplay ili Killers, no u tome bi prednost dao Radioheadu. Dakle, mogao bih se složiti da danas postoji više indie-rock sastava koji nešto prčkaju na njihovu tragu nego alter-rock ili mainstream-rock i pop bendova koji suvereno i dojmljivo pokušavaju postati “novi U2”. No, nikako se ne bih mogao složiti s kolegom Alexisom Petridisom iz Guardiana koji smatra da nikada nismo dobili niti jedan album poput “OK Computera”, pa čak ni od Radioheada. Mislim da smo ih dobili i previše, dok album poput “The Joshua Tree” doista nije u posljednjih 30 godina snimio nitko, pa čak ni U2.
Poetičnije rečemo, U2 su Americi i njenom naslijeđu prišli ponizno, poput malih irskih doseljenika e da na njoj ne bi polomili zube, nego je osvojili u istoj mjeri u kojoj je to sredinom 60-ih uspjelo Beatlesima i Stonesima. I na “The Joshua Tree” postoji ljutnja i ozlojeđenost, tada Reaganovom Amerikom, ali osnovna razlika između Yorkea i Bona je što potonji u ljudima uvijek traži dobrotu, možda i zato što je praktični vjernik u najljepšem smislu tog pojma, odnosno čovjek koji nikada ne gubi vjeru i nadu u druge ljude, čak i kad ga razočaraju. On bez srama nosi srce na reveru i slavi ljubav, slobodu i ideale i možete se vi s time sprdati koliko god želite, ali Bono će mi i zbog toga uvijek biti draži od Yorkea, a koliko je bolji i impresivniji pjevač da i ne govorimo. Kad Yorke “cendra” za sebe, Bono pjeva tako da bi “proplakao” i kamen.
Ponekad su mase, ma što ja mislio o demokraciji u politici i nakladama u popularnoj glazbi, ipak u pravu, ali ajmo malo, čisto kritički i o gitarama koje su vrlo bitne i za “OK Computer” i za “The Joshua Tree”. Johnny Greenwood je vrlo intrigantan gitarist, obrazovani multiinstrumentalist, često začudan, povremeno i ingeniozan, ali sva njegova maštovitost i raznovrsnost ipak se ne mogu mjeriti s jednostavnošću The Edgea koji je bio i ostao pojam avangardnosti u rocku, čak i kad svira na srednjostrujaškim rock-albumima poput “The Joshua Tree”. Greenwood je utjecajan, ali teško je naći utjecajnijeg od The Edgea u posljednjih 30 godina koji je još više od mlađeg kolege iz Radioheada pomaknuo granice tog instrumenta. Greenwooda je lako pojmiti kao “The Edgeova sina”, ali ako i jest tako, svog “duhovnog oca” još nije nadmašio.
Prog-rock
U još široj glazbenoj slici “The Joshua Tree” je prekrasno otvaranje starijoj, roots glazbi Amerike koju je U2 preradio i podastro svijetu na svoj način dok je “OK Computer” tek tipični engleski prog-rock tržen pod plaštom nešto avangardnijeg indie-rocka. Ako na “OK Computer” tek prosijavaju melodije kroz taloge avangarde, “The Joshua Tree” je bukvalno sačinjen od jedanaest himni za rušenje stadiona, a da pri tome ne zvuči ljigavo, snishodljivo ili poput podilaženja publici. Dapače, ja se i danas od gušta ježim na većinu od tih pjesama, a live verzije s ovog proširenog izdanja toliko su moćne da su me, dok ovo pišem, katapultirale iz stolice i zalijepile za plafon.
“OK Computer” je bio samo avangardan i/ili post-moderan, ali “The Joshua Tree” je bio i klasičan i moderan, i alter i mainstream, a pomeo je sve što se moglo pomesti. Uz to, “The Joshua Tree” je i stilski, premda zvuči jednostavno, album širok koliko i pustinja u kojoj je članove U2 prekrasno snimio Anton Corbijn te u još jednoj sastojnici nadmašuje “OK Computer”. Ta supstanca svake glazbe je emotivnost, a važnija je od bilo čega drugog pa i od pomicanja granica, širenja teritorija, avangardnosti i (post)modernosti, premda sam i kao slušatelj i kritičar često sklon baš takvim postupcima. Neću reći da Yorke i Radiohead nemaju emocija ili da ih je nemoguće naći u njihovim djelima, ali ipak se razina emotivnosti “OK Computera” ne može mjeriti s onom koju tako snažno, predivno i posve otvoreno, bez ikakvih kalkulacija, sadrži i već 30 godina pronosi “The Joshua Tree”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....