Kad smo mu rekli da želimo ispričati njegovu životnu priču, s obzirom na to da je upravo izabran za predsjednika Hrvatskog društva skladatelja, naš poznati skladatelj i dirigent pristao je.
Umjetnička obitelj
- No, morate znati da je to dosta složena priča s više pravaca - nasmijao se kad smo se susreli ispred Muzičke akademije u Zagrebu, gdje predaje. Otišli smo na kavu u obližnju Kazališnu kavanu, a kako je vrijeme protjecalo, postajalo je jasnije da je imao pravo. Tarbuk je čovjek impresivnog obrazovanja.
Potječe iz umjetničke obitelji, ostalo mu je samo šest ispita do diplome inženjera fizike na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, paralelno je diplomirao dirigiranje u Zagrebu i Grazu, a potom završio i kompoziciju na zagrebačkoj Akademiji.
Mogli bismo reći - ima tri i pol diplome. Upravljao je brojnim ustanovama, bio je intendant zagrebačkog HNK i Dubrovačkih ljetnih igara, nastupao je i poučavao diljem Europe, a sada je na čelu udruge skladatelja pod kojom je i društvo za kolektivnu zaštitu ZAMP, koje prikuplja novac za autorska prava skladatelja, tekstopisaca, glazbenika, pjevača...
Krenuo iz Sarajeva
Sve je počelo u Sarajevu prije gotovo 58 godina, kada je Mladen rođen u obitelji oca profesora violine, koji se zaposlio na netom osnovanoj sarajevskoj akademiji, te majke korepetitorice. Već s pet godina Mladena su, kako kroz smijeh priznaje, tjerali da svira violinu. Točno u to vrijeme obitelj se vratila u Zagreb, odakle je otac, koji je počeo raditi na zagrebačkoj Akademiji.
- Ja sam možda dobar primjer zašto djecu ne treba tjerati jer sam s trinaest godina odustao i rekao da me to više ne zanima. Osjećao sam da mi violina ne leži - prisjeća se.
Čarobne partiture
No, glazba ga je oduvijek privlačila. Posebno su ga, kaže, očaravale partiture. Kako složiti skladbu tako da znaš što će raditi svaki član velikog orkestra? Tako je sa samo devet godina napisao svoju prvu skladbu, a revno je učio i klavir, no u tinejdžerskim danima počele su ga privlačiti prirodne znanosti. Nakon završenog MIOC-a upisao se na fiziku na prestižnom zagrebačkom PMF-u. Nakon dvije završene godine studija morao je u Jugoslavensku narodnu armiju, na odsluženje obveznog vojnog roka.
- Nisam se više mogao izvlačiti te 1982. Godinu prije dali su mi oprost jer sam ‘imao sreće’ da mi je puknulo slijepo crijevo pa sam morao na operaciju, no sada je kucnuo čas. Moram ići, poslali su me u Makedoniju, osam stotina kilometara od kuće - sjeća se Tarbuk kojem, kao nadarenom umjetniku, vojska nije bila pretjerano draga.
- Tu mi je bilo palo na pamet da je glazba ipak možda moja sudbina. Nisam nikad stao, skladao sam za sebe i bavio se glazbom rekreativno, no ozbiljno se njome nisam bavio od trinaeste godine pa sve do gotovo kraja vojnog roka. Nisam bio u najboljoj formi kad sam se iduće godine odlučio odvažiti na prijamni ispit zagrebačke Muzičke. Klavir nisam vidio oko devet mjeseci prije ispita. Dali su mi dopust koji sam iskoristio, tako da sam se tjedan dana u Zagrebu pripremao na klaviru, a potom sam tjedan dana polagao ispite te sam se upisao na studij dirigiranja - govori nam novi predsjednik HDS-a.
Dobio je tada za to vrijeme kontroverznu ideju. Htio je paralelno studirati dirigiranje i kompoziciju, što je bilo teško izvedivo.
- Nisam bio zadovoljan ograničenim repertoarom i načinom rada u Zagrebu pa sam godinu dana kasnije upisao dirigiranje u Grazu, gdje sam nastavio studirati paralelno sa zagrebačkim studijem u klasi našeg profesora iz Pakraca, vrlo zahtjevnog i obrazovanog stručnjaka Milana Horvata - kaže Tarbuk.
Zeppelini i Genesis
Godinama je njegov život bio dosta naporan. Svakog ponedjeljka budio bi se i prije zore kako bi stigao na autobus za Graz do kojeg je, iako nam je relativno blizu, zbog strogih graničnih kontrola nekada trebalo i do šest sati. Tamo bi sve svoje predmete zbio u jedan dan, pa bi se već navečer ponovno uputio prema Zagrebu, gdje su ga čekale nove obveze na zagrebačkoj Akademiji. Bilo je to zlatno doba hrvatske pop i rock glazbe, no mladi Tarbuk nije imao vremena “visjeti” ispred Zvečke, niti ga je proslavljeni “novi val” pretjerano uzbuđivao. Dok ispijamo kavu, usputno se dotičemo i te teme.
- Ma meni je to uvijek bila ‘fake avangarda’. Dio ljudi iz tog miljea imao je izrazitu političku podršku. Lako ti je tako biti hrabar i govoriti, kad znaš da netko stoji iza tebe. Pravi rokeri bili su Film, Haustor, Prljavo Kazalište, koji nisu imali nikakvo zaleđe, a usudili su se progovarati o društvu i problemima - iskreno će Tarbuk, koji se u to vrijeme oduševljavao glazbom Led Zeppelina i Genesisa.
Stigle su i turbulentne devedesete, koje su Tarbuka zatekle u Mariboru. Tamo je 1991. postavio “Bijelu ružu”, operu suvremenog njemačkog skladatelja Uda Zimmermanna, koja progovara o borbi Hansa i Sophie Scholl protiv nacista. Rat je zaustavio njegovu slovensku avanturu. Slijedio je novi zadatak, vratio se u Zagreb.
Interesi autora
- Preuzeo sam hrvatski vojni orkestar, sastavljen od prebjega iz tadašnje 5. Armijske oblasti JNA. Kolege su mi se čudili što sam pristao, ali meni je to bio izazov, napraviti nešto gotovo od nule. U orkestar smo primili mnoštvo kvalitetnih mladih ljudi te je sve do 2000., dok sam ga vodio, bio izuzetno uspješan i imali smo sjajnu umjetničku aktivnost - prisjeća se dirigent.
Dobri rezultati koje je polučio u vojnom orkestru i kao čelnik komisije za glazbu Dubrovačkih ljetnih igara ponukale su 2002. godine tadašnjeg SDP-ovog ministra kulture Antuna Vujića da mu ponudi intendanturu zagrebačkog HNK. Imao je tada Tarbuk već i međunarodna dirigentska iskustva s praškom državnom operom, kao i s nizom uvaženih kulturnih institucija, no ovo je bila velika stvar u karijeri. I tako je repertoar i broj predstava HNK rastao, kazalište je postalo međunarodno vidljivo, no umiješala se politika i prekinula ovaj uspješan niz. Tarbuk smatra da se to ne smije događati.
- Rukovodeća uloga u nekoj kulturnoj instituciji mora pripadati umjetniku, a ne birokratu. Danas vlasti misle suprotno te sam tako, protivno svojoj volji, postao pravi disident demokracije, što je smiješno. Volio bih radije biti disident totalitarnog režima, nekako bi odnosi bili čišći. Tko zna, možda je i ovo, gdje živimo, neka vrsta novog totalitarizma - smije se dirigent i skladatelj.
Razgovor nas neminovno vodi prema domaćoj glazbi, čije će autorske interese ubuduće zastupati.
Činio je to, doduše, i dosad, i to osam godina kao predsjednik Autorskopravnog odbora unutar HDS-a. Upravo je početkom ove godine potpisao, istaknimo radi kurioziteta, dokument kojim spomenuti odbor smatra da postoji velika vjerojatnost da je, parafrazirano, pjesma člana legendarnih Beatlesa Paula McCartneyja iz 2018. “Confidante” vrlo slična pjesmi “Samo me draga ne ostavi” (1997.) osnivača Aerodroma Jurice Pađena, što je Pađen iskoristio kako bi najavio tužbu protiv McCartneyja. Čini se da je upravo to Tarbukov glavni cilj - zaštita hrvatskih autora i njihove promocije. Kaže da će na čelu HDS-a pokušati početi rješavati neke probleme, kojih ima poprilično.
Estradizacija
- Hrvatska glazba je kvalitetna, a stalno čujemo kuknjavu kako ona ne valja. Možda je najbolji dokaz tome da se u Sloveniji i Srbiji na radijskim stanicama konstantno vrte hrvatski skladatelji. Tamo su dobri, ovdje ne. Isto je i s klasičnom glazbom. Kako objasniti da hrvatska narodna kazališta izbjegavaju hrvatske autore i da, primjerice, Zagrebačka filharmonija izbjegava izvoditi zagrebačke autore? Protivim se izbjegavanju hrvatskog repertoara i poradit ću na tome - otkriva nam neke od svojih prvih poteza novi čelnik HDS-a.
Ističe da je Hrvatska prepuna vrhunskih glazbenih talenata. Izdvaja Miru Buljana, Nenu Belana, Antu Pecotića u pop mainstreamu, naročito TBF, za koje kaže da su izuzetno izvorni u tekstualnom i glazbenom smislu, a među mladim skladateljima klasične glazbe Mirelu Ivičević, Margaretu Ferek Petrić, Tomislava Olivera, Tibora Sziroviczu... Sviđa mu se i rad mladih eksperimentalnih rokera. Pitamo ga, stoga, što misli o estradizaciji klasične glazbe, koja je uzela maha. Potpisnik ovih redaka kao dijete je “ludio” za glazbom violinistice Vanesse Mae, koja nam je donijela violinističku virtuoznost upakiranu u MTV-ov spektakl. Ali i u Hrvatskoj imamo 2Cellos, Maksima Mrvicu, Vortex Strings...
Spektakularne ljude koji su klasičnu glazbu “izvezli” u mainstream pop kulturu. - Muzički biznis je ušao na velika vrata i u klasičnu glazbu, pa se tako i ona ‘elektrificirala’, dakle ozvučila i počela privlačiti stadionsku množinu slušatelja. Jedino tako se može dobro zaraditi. Osobno nemam ništa protiv toga, ali to nije po mom ukusu. Jednostavno, postoji glazba koja se izvodi akustično, bez mikrofona i pojačala, i ona s pojačalima. Možete li zamisliti, recimo, Brucea Springsteena kako pjeva u kazalištu svoje pjesme bez mikrofona? Ili da Pogorelić svira Chopinove balade usred pulske Arene potpomognut rockerskim ozvučenjem? Ne valja brkati kruške i jabuke - zaključuje Mladen Tarbuk.
Različiti interesi
Umjetnost se prenosi i namlađe generacije u obitelji. Supruga, koreografkinja, podarila mu je tri sina koji su svi isprva bili u glazbi, a neki su u njoj i ostali.
- Kod nas u obitelji je zanimljivo da skoro nitko ne završi srednju glazbenu školu, a na kraju završimo profesionalno u glazbi - smije se.
Tako je najstariji sin Sebastian upravo peta godina fagota na Akademiji, a da nije završio srednju glazbenu. Sin Bruno je upisao violu još ne završivši srednju glazbenu, dok ju je najmlađi Adrian upravo završio, no kao i oca, u tinejdžerskim danima preuzela ga je ljubav prema prirodnim znanostima, pa želi upisati kemiju.
- Još jedino kada bi shvatio da za to nije dovoljno igrati video igrice.