Zamislite da se koronavirus pojavio 1993. godine, uoči objavljivanja “Vs.”, željno iščekivanog drugog albuma nakon debija “Ten” iz 1991. godine s kojim se Pearl Jam na top listama nadmetao s Nirvaninim “Nevermind”. Tada još nije bilo streaminga pa ni downloada i da bi se “Vs.” čulo, moralo bi se pričekati da dođe u trgovine koje bi, zbog karantene, bile zatvorene.
“Vs.” bi bio na čekanju, a fanovi grizli nokte jer bi još tjednima, možda i mjesecima, čekali da ga kupe i čuju što je Pearl Jam snimio nakon nevjerojatno uspješnog i, s vremenom će se pokazati, važnog i antologijskog prvijenca. Ako se u početku smatralo da je Pearl Jam kukavičje jaje diskografske industrije podmetnuto u grunge gnijezdo, premda su neki njegovi članovi u okviru ranijih sastava Green River i Mother Love Bone bili pioniri te posljednje velike rock-revolucije, ubrzo je dokazano da je takva teza sasvim pogrešna.
Trajne zvijezde
Pokazat će se da su Pearl Jam, s Eddiejem Vedderom za mikrofonom kao došljakom iz San Diega u Seattle i Dave Grohl, koji se iz Nirvanina bubnjara prometnuo u frontmena Foo Fightersa, postali najuspješniji, najuporniji, najtvrdoglaviji i najdugovječniji akteri grungea. Od kometa koji su mogli izgorjeti u eksploziji - poput Kurta Cobaina - Pearl Jam i Foo Fighters postali su velike i trajno žareće zvijezde rocka, čije nastupe osobno smatram najuvjerljivijima u rangu dvoranskih, stadionskih i open-air koncerata.
Stoga sam se baš obradovao kad sam čuo da Pearl Jam u srpnju, tijekom europske turneje, nastupa u Beču i Budimpešti i planirao sam otići na jedan od njih. Što će sada biti s tim već rasprodanim koncertima, nitko ne zna.
Pola svijeta je u karanteni, brojni koncerti i festivali otkazani ili odgođeni, no jedanaesti album Pearl Jama “Gigaton” bez problema možete čuti jer ovaj virus hara među ljudima, ali ne i internetom. Već godinama, s koronom i bez nje, nema iščekivanja nekog novog albuma kao u doba “Ten”, “Vs.” i “Vitalogy” Pearl Jama. Odavno smo navikli da sve instantno osvane na internetu, čak i prije službenog datuma objave.
Time se zagubila draž diskofilije pa i važnost objave nečijeg albuma, no kako novog izdanja Pearl Jama nije bilo već sedam godina, a posrijedi su jedni od posljednjih titana rocka koji su svojedobnim sukobom s Ticketmasterom i neobjavljivanjem videospotova, ali i upornim izdavanjem stotina “oficijelnih bootleg live” albuma, naglavce okrenuli uzuse poslovanja u glazbenoj industriji, čar iščekivanja u ovom slučaju ipak nije iščezla.
A i Pearl Jam je postao nevjerojatan bastard DIY etike Fugazija, upornosti Neila Younga, stadionske dimenzije Brucea Springsteena, repertoarne nepredvidivosti Dylana, koncepta koncerata i bootlega nalik onoj The Grateful Deada, borbenosti The Clasha, classic-rocka Led Zeppelina, a možda i dugovječnosti The Rolling Stonesa.
U takvim parametrima i koronaškoj izolaciji zanimljivo je slušati i procjenjivati novi album Pearl Jama “Gigaton”. Ponajprije jer je posrijedi djelo koje se u odnosu na njihov bilo koji iz ovog stoljeća razlikuje koliko i “Vitalogy” u odnosu na prva dva albuma iz 90-ih godina.
Njime potvrđuju vitalnost i nepokolebljivost, ovaj put uz novog producenta Josha Evansa, a povrh toga i želju da se upuste u drukčije glazbene avanture. Primjerice, kad sam premijerno, vozeći se u autu, čuo prvi singl, diskoidni “Dance Of The Clairvoyants”, pomislio sam da je posrijedi reinkarnacija Talking Headsa, a to je poprilično daleko od onoga što poklonik Pearl Jama očekuje od svojih miljenika.
Bijes i bunt
Da DJ na Yammatu nije rekao da je to novi singl Pearl Jama, prije bih pomislio da je to neka zajednička pjesma Davida Byrnea i LCD Soundsystema. Usput, stvar je fenomenalna, a premda “Gigaton” nije disco album, nije jedina kojom Pearl Jam odstupa od svojih, uobičajenih pravila igre jer na njemu ima pjesama u rasponu od grunge, classic i blue-collar rocka preko garažnog punka, novog vala i funka do folka, psihodelije i progresive.
Ako je sa 56 minuta trajanja donekle predugačak - u doba vinila, to bi bio dvostruki LP album - “Gigaton” glazbenim rasponom jako širi radijus kretanja Pearl Jama i osigurava tom bendu da, igrajući na kartu promjene, nastavi još barem deset-petnaest godina nakon tri desetljeća opstanka na vrhu.
Slično je i s rasponom tema u kojima Vedder vješto miješa osobno raspoloženje i stanje društva, svoju svijest i naš svijet. Naravno da nije predvidio pandemiju u čijoj je ekspanziji “Gigaton” netom objavljen, ali u takvom je svjetlu vrlo poučno čuti stih u kojem Vedder predsjednika SAD-a uspoređuje s velikim indijanskim poglavicom Bikom Koji Sjedi da bi Trumpa nazvao Govnom koje sjedi. I ne čini ništa. Bijes i bunt su ono čemu je Vedder bio i ostao predan.
Nekoć, kao frustrirani mladić u eksploziji grungea i sada, kao sredovječna rock-zvijezda žanra koji se doima na izdisaju kao i naša planeta. Njega i danas više zanima što nam se može dogoditi na cesti koja vodi u budućnost, nego suzni pogled u retrovizor prošlosti. Politički angažman i crni humor, a ne cendranje i zabijanje glave u pijesak. Hvatanje u koštac s promjenama, a ne stajanje u mjestu. Obračun, a ne defetističko prihvaćanje stanja. Aktivizam, a ne pasivizam.
Precizan naslov
Provodna tema je bezdan vrlog novog svijeta u koji nas uvode klimatološke promjene, kataklizmične situacije i političke elite personificirane u Trumpu i Putinu. U tom smislu naslov albuma je izvrsno pogođen. Sve oko nas je gigatonska eksplozija, ali ne atomska nego virusna, a pravo je pitanje što i kako nakon nje. Pokriti se s dekicom i žmiriti dok sranje ne prođe nije opcija.
Preživjeli, a ipak će ih biti puno, neka se spreme na borbu, ali ne samo za svoju guzicu, nego za pravednije društvo. U protivnome nikome neće biti dobro. Ili, kako bi to, u springsteenovskoj “Seven O’Clock”, rekao Vedder, “čeka nas puno posla”. I zato, otpor, stoko! A ne šutke u red za klanje.