NOVI ALBUM PAULA WELLERA Lučonoša ranog engleskog punka ovaj put je posve uronio u akustičnu folk-rock glazbu

Vrijeme leti pa je 25. svibnja Paul Weller proslavio šezdeseti rođendan, a ovih dana objavio četrnaesti solistički album “True Meanings”.

Prije 41 godinu, pak, nepunu sedmicu uoči davno proslavljenog devetnaestog rođendana, njegova grupa The Jam izdala je “In The City”, jedan od najboljih i ključnih punk albuma svih vremena. Iako je taj debi bio sačinjen od niske brzih, glasnih, furioznih pjesama - baš poput prvijenaca Sex Pistolsa, The Clasha ili Damneda - već je tada bilo jasno kako Paul Weller, autor svih skladbi s tog albuma, ne dokida vezu s velikim britanskim rock bendovima 60-ih nego se nastavlja na njihovo iskustvo. Doista, nije bilo baš mnogo razlike između “In The City” (1977) The Jama i “My Generation” (1965) The Who pa i ranih djela Beatlesa i Kinksa, uz nešto manje naglašenu svezu s ranim Stonesima, a da se ne bi mogle povlačiti takve usporedbe.

Tradicionalist

Kroz nekoliko sezona postat će jasno, a moglo se to uočiti i kroz obradu soul klasika “In The Midnight Hour” Wilsona Picketta s drugog albuma The Jama “This Is The Modern World” (1977) i obradu skladbe “David Watts” Kinksa s programatski naslovljenog trećeg albuma “All Mod Cons” (1978), da je Weller više tradicionalist nego prevratnik. Da ga zanima mnogo toga izvan punka i novog vala, pa tako i engleska beat glazba, ponikla iz američkog rhythm & bluesa i ranog rock & rolla te mod kultura 60-ih opsjednuta (northern) soulom što je potvrdio i obradom hita “Heat Wave” na četvrtom albumu The Jama “Setting Sons” (1979).

S albumom “Sound Affects” (1980) The Jam su ostvarili niz od pet remek-djela da bi nakon razočaravajućeg “The Gift”, unatoč sve većoj popularnosti, Weller krenuo u avanturu s novim bendom Style Council s kojim u pet-šest godina niže hitove po uzoru na američke soul heroje kojima se inficirao u mladosti.

No, tek kroz solističku karijeru, službeno započetu 1992. godine s eponimnim albumom koji dospijeva do osmog mjesta britanske top liste, a posebice s još uvjerljivijim “Wild Wood” (1993), “Stanley Road” (1995) i “Heavy Soul” (1997), postaje posve jasno da je Paul Weller kalibar kantautora koji može stati uz bok ne samo suvremenika poput Elvisa Costella ili Morrisseya nego i Paula McCartneyja i Raya Daviesa. Okušavajući se u nizu stilova te uspijevajući barem u Velikoj Britaniji svaki solistički album nakon debija dovesti do samog vrha top-lista ili barem u Top 5 najtiražnijih izdanja, Paul Weller će postati dobitnik Mercury Prizea, Brit Awardsa, ordena Order of British Empire (OBE) i nagrade za životno djelo magazina NME koja mu po nazivu najviše pristaje - “Godlike Genius”.

Utjecajan autor

Naime, Weller je uz McCartneyja i Lennona, Jaggera i Richardsa, definitivno najutjecajniji britanski pop i rock autor svih vremena jer bez njega ne bi bilo ni Britpopa, a time ni Oasisa, Blura, Vervea, Pulpa, Manicsa, Stereophonicsa, Supergrassa pa čak ni kasnijih bendova poput Libertinesa, Coldplaya, Kasabiana i Arctic Monkeysa. Gotovo da se teško sjetiti ijednog benda poniklog na britanskom tlu nakon konca 80-ih koji barem nešto, uključivši i Radiohead, nije dugovao “The Modfatheru” ili The Jamu čiji je menadžer bio Paulov otac, a pod čijim je utjecajem do danas ostao veliki zagovornik ljevice i radništva.

Koliko je pak Weller bio i ostao zahvalan onima koji su utjecali na njega govore i imena njegove djece. Od čak osmero iz četiri ljubavne veze jedan sin se zove John Paul, drugi Bowie, a jedna kći Dylan. Ne znam jeste li ga ikada pomnije promatrali, ali Weller je i jedan od najukusnije odjevenih britanskih muškaraca s uvijek fit figurom i dotjeranom frizurom. Što stariji, to bolje izgleda.

Bivši panker

Glazbeno, Weller je tradicionalist, ali i autor i izvođač koji i nakon tako duge karijere uspijeva iznenaditi. Nedavno s Kraut i eksperimentalnim rockom, a iako je bilo naznaka folka i na njegovom drugom solističkom “Wild Wood”, ovaj put je posve uronio u akustičnu folk-rock glazbu. Toliko pastoralnu da bi se prije moglo zaključiti da je autor albuma “True Meanings” neki stari hipik ili čovjek koji je izrastao pod utjecajima Younga, Stillsa, Crosbyja i Nasha ili Richarda Thompsona, Nicka Drakea i Berta Janscha, a ne bivši panker iz The Jama. No, to je Weller.

Uspijeva iznenaditi i kad se doima da jednu staru, a u biti za njega osobno neočekivanu glazbenu formu rabi za još jednu mijenu, ali i prisjećanje zašto je nekoć svijet možda ipak bio bolji, odnosno zašto se za ovaj u kojem danas živimo i te kako imamo razloga zabrinuti. Našavši novo utočište u nostalgičarskom, idiličnom i bajkovitom folku koji ipak donosi s karakterističnim odmakom - jer ima ovdje i soula i countryja te komornog i simfonijskog popa, pa čak i uporabe sitara - Weller je i u tako kasnoj fazi karijere uspio ponuditi nešto drugačije od onoga što je stvarao prije. Naglašeno osobni, nježni i introspektivni “True Meanings” pri tome spada u red njegovih najljepših, najosjećajnijih i ponajboljih albuma.