Može se pretpostaviti da svi znaju tko je Paul McCartney i tko su bili The Beatles. No, što ako u doba kad sveznadarski i svemogući internet mnogima služi tek za gledanje gluposti na YouTubeu i samih sebe na Instagramu možda sve manje mladih zna tko su Macca i Fab Four? U stilu, Beatlesi su pretpotopna povijest, Sir Paul je početkom ljeta proslavio 76. rođendan, danas su zvijezde neke druge pjevačice i pjevači, odnosno DJ-i, pa koga bi uopće zanimao njegov solo album i to sedamnaesti po redu? Nepobitno, svijet je drukčiji i vremena se mijenjaju, samo pitanje je nabolje ili nagore, a to se odnosi i na popularnu glazbu kojoj i danas, ma koliko se promijenila, Paul McCartney ipak dođe poput oca ili barem kuma.
No, s procijenjenih 760 milijuna funti osobnog bogatstva (2015. godine prema Wikipediji), odnosno 1,2 milijarde dolara (2018. prema Ledger Noteu) još je i danas najbogatiji britanski glazbenik, vjerojatno i na svijetu bez obzira na lukrativne dealove Madonne, U2, Beyonce i Jay-Z-a, Bossa i drugih. Navodno je od njega bogatiji samo autor mjuzikala Andrew Lloyd Weber. U doba kad su novac i bogatstvo, nažalost, postali manje ili više mjera svega pa i (popularne) kulture i umjetnosti, zgodno je potegnuti i takav argument, a o nekim diskografskim rekordima Beatlesa, iako su neki u međuvremenu srušeni, da se i ne govori. Primjerice, čak 32 pjesme sa (su)potpisom McCartneyja dospjela su do vrha američke ljestvice najprodavanijih, no osobno me više od minulih uspjeha i vremena kad su The Beatles bili popularniji i od Isusa, zanima kako Paul McCartney zvuči i izgleda danas; na novom albumu “Egypt Station” i u 21. stoljeću u koje je ušao s “Driving Rain” (2001), zaključnim albumom hvaljene trilogije “o mladenačkim danima” koji čine još i također autorski “Flaming Pie” (1997) te album obrada rock & roll i rhythm & blues standarda “Run Devil Run” (1999).
Ta tri albuma su i posveta preminuloj Paulovoj supruzi Lindi McCartney, a realno je i ta trilogija bila prvo zanimljivo što je McCartney napravio nakon “Tug Of War” (1982) i donekle inverzije tog albuma, “Pipes Of Peace” (1983). Ipak, McCartneyjeva renesansa započinje s albumom “Chaos And Creation In The Backyard” (2005) u produkciji Nigela Godricha koji je živce izbrusio na albumima Radioheada. Bilo je na tom albumu i nesravnjenih računa s tada već četvrt stoljeća pokojnim Lennonom, a McCartney je gotovo sve instrumente odsvirao sam, povremeno i oduševio osjećajem za “zlatni rez” pop melodija.
Nažalost, tada je uslijedila pet godina duga diskografska pauza koju je McCartney okončao s ne baš nadahnutim albumom obrada easy listening klasika iz 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća, “Kisses On The Bottom”, kao da je poželio biti stariji i od Tonyja Bennetta. Naravno da od McCartneya nitko nije očekivao socijalne i političke komentare kakve je Lennon ispucavao od kasnih 60-ih do svoje smrti početkom 80-ih, no s “Kisses On The Bottom” činilo se da je Macca otišao u vode iz kojih se Rod Stewart nikada nije vratio. Nakon staromodnog “Kisses On The Bottom” s vodviljskim i jazz evergreenima kakve mu je otac izvodio na klaviru, uslijedio je album “New”.
Već je i naslov sugerirao da je posrijedi nešto posve “novo”, ovitak kao da je promovirao album New Ordera, a McCartney na “New” zvuči mlađe i modernije negoli je zvučao još s Wingsima u 70-ima pa se taj album mogao mjeriti s novim albumima Paula Wellera i Noela Gallaghera, Arctic Monkeysa i Franza Ferdinanda, U2 i Coldplaya.
“New” je fakat zvučao kao djelo starog majstora koji se bez problema nosi s mlađom konkurencijom, a “Egypt Station” u produkciji Grega Kurstina (Foo Fighters) donekle je drugačije naravi, no logično se nadovezuje na autorske McCartneyjeve albume iz 21. stoljeća. No, dok je “Chaos And Creation In The Backyard” bio autorefleksija, “Memory Almost Full” još jedan pogled unatrag, a “New” odmjeravanje snaga s mlađima, “Egypt Station” je šareniji od ta tri albuma iako ga McCartney nudi i kao konceptualni album. Kaže da ga podsjeća “na albume kakvi su se nekoć pravili”, s pjesmama “koje predstavljaju različite postaje”, nešto poput putovanja vlakom kroz različite predjele, ali i imaginarnog putovanja do “snolikih lokacija iz kojih potječe sama glazba”. Može se reći i da s pjesmama s albuma “Egypt Station” McCartney putuje i kroz vrijeme pa se neke skladbe doimaju poput zagubljenih hitova ili balada The Beatlesa. Druge pak zvuče poput angažiranih skladbi s posljednjih djela Fab Foura, posebice “People Want Peace” i dešperatna “Despite Repeated Warnings” koje se mogu dovesti u vezu i s nekim od Lennonovih solo skladbi iz 70-ih. Neke pjesme su vrckave i poletne poput “Come On To Me”, “Who Cares” i “Fuh You”, a druge melankolične i sjetne poput “I Don’t Know”, “Hand In Hand” i “Do It Now”. Na nekima Macca zvuči mladoliko i energično, a na drugima više u duhu posljednjih albuma Neila Diamonda i Johnnyja Casha. “Back In Brasil” i “Ceasar Rock” remete inače koherentnu strukturu albuma, no valjda je i to u duhu “traveloguea”, ali je zauzvrat koda u vidu medleya “Hunt You Down/Naked/C-Link” moćno raspucavanje garage-rocka, perfektnog popa i tamnoga bluesa.
I to je ono što iznova oduševljava kod McCartneyja. Taj njegov osjećaj za melodije, “zlatni rez” pop i rock glazbe, savršene progresije akorda čak i kad ih zavrne u neočekivanom smjeru, čime pjesma postane bitno drukčija od očekivanoga, perfektne kombinacije različitih instrumenata, čime se lako prebacuje iz stila u stil, a da time ne narušava strukturu ni pojedine skladbe, ni cijelog albuma. Niz autora bi se gadno okliznuo da je odlučio šarati koliko to čini McCartney na “Egypt Station”, no u rukama takvog majstora gotovo sve je posloženo kako treba, a putovanje klizi od postaje do postaje, sve jedne ljepše od druge. Baš kako i treba biti na pravom ili zamišljenom putovanju predjelima slikanima glazbom genija i dalje inspiriranog ljubavlju i dobrom koje želi svijetu.