PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

NOVI ALBUM MANIC STREET PREACHERSA Otpor i ideali ipak nisu uzaludni

 Profimedia, Uppa entertainment
 

Neki će reći da su ključna djela Manicsa ostala pohranjena u 90-ima, dok je u njihovim redovima bio Richey Edwards ili malo nakon njegova nestanka, a vjerojatnije - smrti. I možda biti u pravu, ali posljednjih desetak godina Manicsi su mi draži nego ikada prije. Ako je ta teza neobranjiva, evo ipak pokušaja elaboracije. Mislim da se Manicsi u prvoj polovici 90-ih, unatoč marketingu britanskog tiska, nisu mogli kvalitativno mjeriti s perjanicama američkog grunge i alter-rocka, kao ni ostatak britanske rock scene tog doba, uključivši Oasis, Blur ili Suede. Zauzvrat, Manicsi su iznašli način da primjereno ostare pa tijekom vremena razviju sentiment i spram takvih tema.

Ako su nekoć bili mladi buntovnici - usporedo s tim i na braniku onoga što je ostalo od ljevice, socijalne države i socijaldemokracije - posljednjih desetak godina Manicsi se na zanimljiv način hvataju u koštac ne samo sa starenjem, nego i s propašću političkih ideala koje usprkos svemu - hrabro i ponosno - i dalje nose na reveru.

Na posljednja dva albuma, akustičnom, pretežito baroque-pop albumu “Rewind The Film”, pritisnuti krizom i rezignacijom srednjih godina te neizvjesnošću i nejasnoćom “modernih vremena” u retrovizoru su ugledali jasnije i jednostavnije doba u kojem se znalo tko je lijevo, a tko desno, dok je krautrokerski “Futurology” donio hvatanje u koštac s neizvjesnom budućnošću. U neku ruku “Resistance Is Futile” je stapanje ta dva albuma u djelo na kojem se efektno pretapaju osobni sentiment i društveni kontekst ispod kojeg sjaje blještave, ali ne i kičaste melodije fino elaboriranih aranžmana s krasnim, no i ne pretjeranim orkestracijama na raskrižju glam-rocka i baroque-popa.

Doduše, naslov albuma - u prijevodu “Otpor je uzaludan” - zvuči kao da i sami autori priznaju kako su njihovi ideali sasuti u prah unutar mlina (nezaustavljivog starenja, loše demokracije i predatorskog kapitalizma), ali kad se zagrebe ispod tog naslova, moguće je iščitati i neke druge konotacije. Primjerice, da ljudi povremeno gube nadu, no da znaju na dulji rok ostati snažni, a onda će “otpor”, ali nakaradnog sistema, postati “uzaludan”. Tada i ratovi, poput onih u Iraku, Libiji Afganistanu ili ponovo kreševo po Siriji, postaju bespredmetnima, a na njihove vinovnike ne gleda se kao na heroje nego kao na zločince i njihove sluge.

Da se još poigram stihovima Nickya Wirea, koje James Dean Bradfield uz ritam Seana Moorea i dalje pjeva kao da ne postoji sutra, opravdanije, pa i pametnije, mrziti ovakvo društveno uređenje nego ovakvog sebe koji se s razložnim strahom pita što donosi sutra, dok traži barem malo sigurnosti. Pogotovo ako je sve bolesniji i sve stariji da bi se i dalje, ne u nekoj dalekoj budućnosti nego već za koju godinu, mogao brinuti za sebe jer “posao je sve teži, a nadnice sve niže”. To su ti “slomljeni algoritmi” društvene matrice u kojoj se laži pronose poput istina, a logična pitanja - o solidarnosti i pravdi, sigurnosti i egzistenciji - sve bespredmetnije postavljati jer i nemaš kome pošto su na vlasti pohlepnici, idioti i populistički kriptofašisti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 10:34