PIŠE A. DRAGAŠ

Nova Norah Jones: Ovo je jedan od onih albuma koje si čovjek pusti kad mu je teško pri srcu

Norah Jones
 Michel Clementz/Maxppp/Profimedia
Njezin glas, u koji se čovjek opet i lako zaljubi, pravi je melem za traume nanesene sve abnormalnijim svagdanom

Kad je Norah Jones 2002. godine za jazz kuću Blue Note i u produkciji iskusnog Arifa Mardina objavila "Come Away With Me", diskografska su čuda bila moguća do mjere da je njezin jazz & country debi album dosegnuo nakladu od 27 milijuna primjeraka. Dvije godine poslije sa slično koncipiranim "Feels Like Home" (2004.) ostvarila je nakladu od 12 milijuna primjeraka, a iste sam je godine gledao i slušao uživo u bečkom Austria Centeru.

Tri godine poslije, u sklopu turneje za treći album "Not Too Late" (2007.), s kojim, unatoč ulasku u mračnije folk i blues vode, ponovo dospijeva do vrhova top lista s obje strane Atlantika i Pacifika, Norah dolazi i u pulsku Arenu. Malo je reći da mi se dopala zbog svoje jednostavnosti, skromnosti, iskrenosti i nenametljivosti jer Norah je jedna od onih pjevačica u koju se čovjek lako zaljubi do ušiju. Kad je prekinula sa svojim kontrabasistom Leejem Alexanderom, svašta mi je prolazilo kroz glavu, no uvijek su nas, osim u slučaju spomenuta dva koncerta na kojima se nažalost nismo upoznali, dijelile tisuće milja.

U međuvremenu se sretno udala za klavijaturista Petea Remma s kojim ima dvoje djece, no kći Ravija Shankara zauvijek će ostati moja djevojka iz snova. U realnosti, barem to, kad nije moglo drugačije, Norah je i danas jedna od onih pjevačica poniklih u 21. stoljeću koje najviše volim slušati jer me niti jednim albumom nije razočarala.

Na "The Fall" (2009.), dnevniku jedne raspale ljubavne veze, elegantno je ujahala u americanu, a na svojevrsnom, no ipak lakšem nastavku "Little Broken Hearts" (2012.) efektno se u produkciji Danger Mousea okušala u indie-popu, dočim je kompilacijskim albumom dueta "... Featuring" (2010.) potvrdila koliko se vješto snalazi u kolaboracijama s tako raznolikim izvođačima poput Willieja Nelsona, Foo Fightersa, OutKasta, Ryana Adamsa, Raya Charlesa, Herbieja Hancocka, Wyclefa Jeana i drugih.

Stoga i nije bilo čudno što se "Foreverly" (2013.), koji je ravnopravno snimila s Billie Joe Armstrongom iz Green Daya, ukazao kao nenadana i slatka revizija albuma "Songs Our Daddy Taught Us", naramka country tradicionala koji su daleke 1958. godine snimili The Everly Brothers, tada najpopularniji rock & roll duo. Pjevala je i s Keithom Richardsom, Mavis Staples, Wyntonom Marsalisom, Cindy Lauper, Tonyjem Bennettom, Lindsey Buckinghamom iz Fleetwood Maca, Mercury Rev i Wilcom čiji je Jeff Tweedy, nakon jazzy albuma "Day Breaks" (2016.) na kojem još nisu surađivali, koproducirao bitno drugačiji mini-album "Begin Again" (2019.), a sada i novi album "Pick Me Up Off The Floor".

Sve ove pjevače i producente naveo sam sa željom da ukažem, a da se nisam ni dotaknuo niza uglednih glazbenika koji su svirali na njezinim raznovrsnim albumima, koliko je teško Norah Jones svrstati u samo jedan žanr, premda će neki reći da joj glazba spada u diner-jazz, odnosno light-jazz glazbu za uz večeru u nekom ekskluzivnom restoranu. Mišljenja sam da je takva percepcija ove vanserijske pjevačice, pijanistice i kantautorice em netočna, em nepravedna, jer Norah Jones u sebi sažima nisku najvažnijih odlika američkih "klasičnih" žanrova koje nudi u tradicionalnom, ali i u suvremenom izdanju.

I uvijek s velikom posvećenošću iz koje proizlazi njezin nepogrešiv ukus te pjesme i albumi kakvima se u ovom stoljeću može pohvaliti malo koja kantautorica. Zavidna je lakoća kojom sve čega se dotakne čini pitkim i neodoljivim, no ne i ljigavim i neukusnim. Lakim za slušanje i uživanje, a opet nimalo površnim i neozbiljnim. Koliko god se pjesmama, glasom i klavirom instantno i mazno zavlači u uho i pod kožu slušatelja, Norah Jones nikada nije banalna i otrcana.

Tako je i s njezinim novim albumom "Pick Me Up Off The Floor", za koji je gotovo nevjerojatno da je sačinjen na temelju demo-snimaka koje su nastale kroz niz sessiona s "rotirajućom" postavom glazbenika. Nekoliko "singlova" koje je puštala u optjecaj tijekom 2018. godine sabrano je na mini-albumu "Begin Again", no veći dio je bio ostavljen za kasnije, poput "zimnice" koju sada kušamo u prokuhanom izdanju, čime nije izgubila, nego dobila na okusu i koncentraciji.

Da su ove pjesme završile u "košu", ne bismo dobili jedan od najljepših i najpoetičnijih albuma ove gadne i ružne godine. Osim što je postigla perfektan balans između vlastitih preferenci i nagnuća Jeffa Tweedyja kao koproducenta albuma, "Pick Me Up off The Floor" je sjajan primjer kako naizgled lagana glazba može podnijeti teške teme. Laž i prijevara, depresija i žal, gubitak i bol nasuprot kojih stoje otpor i protest, ljubav i nada, istina i povjerenje kontrapunkt je na kojem je Norah sazdala svoj novi klasik, srodan najboljim izdanjima Patsy Cline, Sarah Vaughan, Nine Simone, Joni Mitchell i Carole King.

Naime, "Pick me Up Off The Floor" jedan je od onih albuma kakve si čovjek pusti kad mu je teško pri srcu jer zna da će na njemu naići na empatiju srodne duše koja i sebe i slušatelja tješi pjesmama iscjeliteljskih moći. Norini razlozi za stvaranje takvih pjesama su samo njeni, a moji da ih slušam samo moji, no kroz njezinu glazbu - kojom ponovo ukusno pomiruje jazz i country, blues i pop, folk i gospel - kao da se dotičemo neke zajedničke nam boli i iskanja načina da je zaliječimo.

Njezin glas, osim što nije izgubio sposobnost da se u njega čovjek opet i lako zaljubi, pravi je melem za traume nanesene sve abnormalnijim svagdanom unatoč kojem valja iznaći snagu i usvojiti savjet "To live in this moment/And finally be free/Is what I was after/No chains holding me" iz pjesme "To Live", čak i ako nas je u prethodnoj "This Life" opomenula stihom "This life, as we know it, is over".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 08:00