ZAGREB - Nedavno je Vip Zagreb Jazz Festival ugostio majstora avangardnog jazza Ornetea Colemana, prije pedeset godina Zagreb je pohodio i Louis Armstrong, podjednako davnih 60-ih desilo se i “kumstvo” Modern Jazz Quarteta i Zagreb Jazz Quarteta, svirali su kod Boška razni velikani poput Arta Farmera, Joea Passa i Johnnyja Griffina, ali danas je nemoguće naći veće ime u jazzu od Sonnyja Rollinsa. Rođen 7. rujna 1930., već se kao klinac u Harlemu zakačio za glazbu Fatsa Wallera, Dukea Ellingtona, Dizzyja Gillespieja, Counta Basieja, Collemana Hawkinsa i drugih velikana predratnog jazza da bi uoči dvadesetog rođendana započeo svirati s Theloniousom Monkom, Charliejem Parkerom, Budom Powellom, Johnom Lewisom, Maxom Roachom i drugim velikanima bebopa.
.
Bančio s Davisom
Ulazak u galeriju besmrtnika jazza, možda više od svih, otvorio mu je Miles Davis s kojim je ne samo svirao nego i prijateljavao, živio i bančio po New Yorku, kupovao heroin i desetak se godina, baš poput Milesa, čistio od njega, nestajući iz New Yorka bez traga i glasa, sve do Japana i Indije gdje je na prijelazu 50-ih u 60-te studirao jogu i zen.
Tada je iza sebe imao nekoliko klasika, odnosno grandioznih albuma, poput “Saxophone Collosus”, “Tenor Madness” i “Way Out West”. Prvi u nizu velikih Rollinsovih albuma 60-ih bio je danas kultni “The Bridge” s poetičnom pričom o vježbanju ispod mosta i nadjačavanju buke automobila, vlakova i rijeke snagom zvuka saksofona. Albumom “Sonny Meets Hawk” na neki se način odužio svom uzoru Colemanu Hawkinsu dok je na “What's New?” fuzionirao svoj jazz izričaj s bossa novom. Kasnih 60-ih, taj put ne zbog heroina nego zbog jazz-biznisa koji mu se ogadio, ponovo bježi na Daleki istok. Po povratku, od ranih 70-ih pa sve do danas, na potezu od bebopa do fusiona, uspješno zadržava auru mitske figure jazza koja je ostala u vrhu žanra, ali i svekolike američke kulture, a u Zagreb dolazi kao najdugovječniji velikan jazza.
Saksofonist Branford Marsalis već je četvrt stoljeća u vrhu suvremenog jazza kao glazbenik koji rado uskače u razne glazbene stilove i surađuje s raznorodnim glazbenicima, od Dirty Dozen Brass Banda iz rodnog mu New Orleansa i bluzera B. B. Kinga, Johna Lee Hookera i Joea Louisa Walkera do Stinga i Grateful Dead, ostajući istodobno vjeran tradiciji jazza. Surađivao je i s nizom legendi jazza poput Arta Blakeyza i Dizzyjea Gillespieja.
Glazbena obitelj
Branfordov otac Ellis cijenjeni je jazz-klavirist i pedagog, a godinu dana mlađi brat Wynton ponajveći trubač današnjice. Upravo je u Wyntonovom sastavu koji su često uspoređivali s kvintetom Milesa Davisa, Branford započeo karijeru, prvo na tragu Waynea Shortera, a potom u stilu Johna Coltranea. Sredinom 80-ih snimao je s Herbiejem Hancockom i Milesom Davisom da bi sredinom 90-ih “zakuhao frku” s projektom Buckshot LeFonque čija je ideja bila jazz spojiti s hip hop, reggae i R&B ritmovima.
Zanimljivo, Branford isitiče kako je u glazbu ušao kao poklonik Stevieja Wondera i Earth, Wind & Fire da bi se danas najviše inspirirao predratnim, New Orleans jazzom, swingom i klasičnom glazbom, podjednako i Mozartom i Ellingtonom, ali i bluesom koji ispravno smatra temeljem jazza. Branford Marsalis pravi je jazz intelektualac, a uoči nastupa u Zagrebu najavljuje kako možemo očekivati iskrenost i silovitu svirku.
Blues kao temelj jazza
Pogledate li ovogodišnju listu najboljih trubača u izboru kritičara najprestižnijeg jazz-magazina Down Beat, vidjet ćete kako su na vrhu Dave Douglas (kojeg smo zahvaljujući Mati Škugoru imali priliku čuti uživo u Zagrebu), Wynton Marsalis (kojeg će nam valjda Dražen Kokanović priuštiti u narednim godinama) i Terence Blanchard, jedan od tri ovogodišnja gosta festivala.
Ne može bolje, reklo bi se, sve preko toga bilo bi traženje kruha povrh pogače. Uzgred, Blanchard (rođen 1962. u New Orleansu) u svijet jazza ušao je s vršnjakom Wyntonom koji ga je preporučio Artu Blakeyu za njegov “rasadnik talenata” The Jazz Messengers. Iskustvo i znanje stečeno uz Blakeya, Blanchard je ubrzo počeo primjenjivati kao vođa vlastitih sastava. Naravno, već je desetljećima mlađim trubačima teško izaći iz sjene Milesa Davisa, pa tako se i za Blancharda može reći kako je stasao pod snažnim Milesovim utjecajem iz čega je proizašla i sklonost hard bopu, fusionu, flamenku, suvremenoj klasičnoj glazbi i poigravanju s glazbenim žanrovima poput folka, reggaea i stilova poniklih u Africi i Južnoj Americi. Zapažen je i kao autor filmske glazbe, posebno za filmove Spikea Leeja, uključivši “Malcolm X”.
Ekspresivan, vibrantan, čas jednostavan, čas apstraktan, kadar solističkim dionicama ozvučiti ili oslikati, kako vam drago, razna raspoloženja i stanja, od bonace do uragana, od tuge do veselja tipičnih za jazz glazbenike iz New Orleansa, Blanchard je temperamentan, ali i introspektivan glazbenik. Osvajač je četiri Grammyja za koje je bio nominiran jedanaest puta, a u postavi njegova stalnog sastava dolazi i bubnjar Kendrick Scott s kojim će uskoro u New Yorku, nakon suradnje s ritam-sekcijom Ballard-Grenadier pijanista Brada Mehldaua, snimati Matija Dedić.
Bogomdana glazba s dušom i srcem čovjeka
Iako ga neki ne smatraju revolucionarnim poput Hawkinsa, Parkera i Coltranea, a zbog avangardnosti nekima je draži i Ornette Coleman, nepobitno je kako je Rollins četvrti u kvartetu najvećih jazz-saksofonista 20. stoljeća. Danas, u 21. stoljeću, Rollins doista jest nešto veliko poput dobroga, dragoga i skromnoga Boga koji uzme u ruke saksofon i kreira veličanstvenu umjetnost s “dušom i srcem čovjeka”, kako to lijepo reče Howard Mandel u Down Beatu. Ako biste htjeli u Zagreb dovesti većega, morali biste oživjeti i Hawka, Birda i Tranea. No, nisam siguran da bi i tada uspjeli zasjeniti dolazak Sonnyja Rollinsa, besmrtnog heroja jazza.