Koncem 90-ih, dok sam još radio u diskografiji i surađivao s Warner Music Internationalom, odveli su me u backstage nakon koncerta Red Hot Chili Peppersa u milanskom Forumu. Zezao sam Frusciantea da je malo tko u milanskoj areni skužio njegovu najavu i izvedbu obrade "I Love Livin‘ In The City" stare punk grupe Fear iz Los Angelesa i zahvalio mu jer mi je legla kao šamar budali, a onda otišao popričati s Fleaom. S obzirom na to da sam znao koliko voli i cijeni Minutemene, pitao sam ga viđa li mog frenda Mikea. Ukratko, Flea mi je rekao da svako toliko, kad je u Kaliforniji, skoči do Mikea u San Pedro pa bace hakl na jedan koš, a onda piče jam-sessione dok im Ljilja peče kolače i povremeno uz njih pjeva Madonnine pjesme. Za one koji ne znaju, Ljilja je Ljiljana Nikolovski iz Magazina, a njen suprug, klavijaturist Pete Mazich iz San Pedra, svirao je s Wattom u bendu Mike Watt And The Secondmen dok im bubnja njihov susjed Jerry Trebotich. Tako je Watt naučio i nešto hrvatskog jezika.
Watta pamtimo ne samo iz Minutemena i fIREHOSE-a, nego iz iz raznih drugih sastava, uključivši i duo Dos koji je imao s bivšom suprugom Kirom Roessler, nekoć basisticom Black Flaga. Našoj publici Watt je vjerojatno najpoznatiji kao basist ovostoljetne reinkarnacije Iggy & The Stoogesa s kojima je dva puta nastupio na INmusicu, a zgodno je zamijetiti da su na njegovom prvom solo albumu "Ball-Hog or Tugboat?" (1995.) svirali i/ili pjevali Krist Novoselic, Dave Grohl, Eddie Vedder, braća Kirkwood iz Meat Puppetsa, Evan Dando iz Lemonheadsa, Sonic Youth bez basistice Kim Gordon, Henry Rollins, Mark Lanegan, Nels Cline iz Wilca, Flea i niz drugih. Realno, bez Mikea Watta ne bi bilo američkog alter-rocka kakvog poznajemo posljednjih četrdesetak godina. Tijekom života upoznao sam možda samo desetak, ako i toliko, utjecajnijih glazbenika od tog brbljivog, dragog, skromnog, radišnog i poštenog čovjeka kojem se klanja niz alter-rock zvijezda stasalih od sredine 80-ih naovamo pa i Iggy Pop bez kojeg ne bi bilo ni punka.
I danas pamtim kad sam prvi put, zajedno s Dinom Milićem s Yammat FM-a, razgovarao s Mikeom dok smo nakon koncerta fIREHOSE-a daleke 1987. godine čupkali mladi luk iz jedne gredice u slovenskim Goriškim brdima. Sjećam se i kako mi je, zbog pričanja o pogibiji D. Boona, gitarista i pjevača Minutemena, Mike na ramenu plakao dok sam ga u kombiju, jutro poslije koncerta fIREHOESE-a u Kulušiću 1989. godine, intervjuirao s Antom Čikarom i Draganom Ambrozićem za magazin Ritam. Bila su to krasna vremena, a posljednji sam put s Mikeom pričao kao voditelj tribine prije koncerta njegovog novog trija Il Sogno del Marinaio u Močvari. Bijaše to lijepa i dobra ideja Kornela Šepera, ali vrag je s Mikeom i sa mnom što satima možemo rafalno pričati. Taj koncert je bio i najbolji od svih Mikeovih nastupa kojima sam prisustvovao jer je Il Sogno del Marinaio najbliži najuvjerljivijim izdanjima Minutemena i fIREHOSEA.
I ne samo to, Il Sogno del Marinaio, jer u The Stoogesima je ipak imao drugu ulogu, jedan je od dva-tri najzanimljivija i najkvalitetnija projekta u okviru kojih je Mike djelovao pa nam je uoči nastupa u Vintageu 23. svibnja, nakon "La Busta Gialla" (2013.) i "Canto Secondo" (2014.), napokon stigao i treći album, jednostavno naslovljen "Terzo". Velike zasluge za takav dojam idu i na račun gitarista Stefana Pilija te bubnjara Paola Mongardija koji je zamijenio Andrea Belfija. Jest da Mikea i tu dvojicu Talijana dijeli Atlantski ocean i Mediteransko more, no na albumu "Terzo" zvuče kao da svaki dan sviraju u San Pedru.
Ako je "La Busta Gailla" bio nalik jazz-funk/alter-rock sessionu, a "Canto Secondo" susretu naslijepo avangardnog rocka Captaina Beefhearta i psihodelije The Grateful Deada, "Terzo" je zamalo savršen i najčvršće konstruiran album trija Il Sogno dal Marinaio na kojem je komprimirano ono najvažnije iz Wattove karijere i zbog čega imam osjećaj da slušam pjesme koje Watt nije uspio realizirati s Minutemenima i fIREHOSE ili neki zagubljeni fusion album koji su Peppersi snimili bez Kiedisa. Kad Mike Watt svira bas to je najslobodnija glazbena misao, napisao sam u jednom tekstu o njemu, a to je i suština punka. Slobodna misao.
IL SOGNO DAL MARINAIO
Terzo
Improved Sequence
žanr: experiemntal-rock
ocjena: 4 i pol