NENAD POLIMAC PIŠE O JEDINOJ TAJNI ARSENA DEDIĆA Jednom je rekao: 'Ja se smrti ne bojim'

Smrt - ljudi se je toliko plaše. Ja mislim da mi više mislimo o smrti nego što smrt misli o nama. Ne treba pretjerivati. Ja se ne bojim smrti.” Tako je govorio Arsen Dedić u nagrađivanom dokumentarcu “Moj zanat” Mladena Matičevića, snimljenom lani, premijerno prikazanim u proljeće i već u jesen emitiranom na HRT-u. Tada su se te rečenice odnosile na bliski susret sa smrću u bolnici u Padovi, gdje su mu 2004. transplantirali jetru, a situacija je bila tako ozbiljna - kako smo to čuli u filmu - da se nad njega nagnuo svećenik i izustio zlokobnu sintagmu “Figlio mio...” Danas je situacija nešto drukčija, no sumnjam da je Arsen promijenio stav prema neumitnosti umiranja.

Matičevića sam upoznao na kontrolnoj projekciji filma u zagrebačkom kinu Tuškanac i tom prigodom mi je rekao da je Arsena zavolio tek nakon četrdesete, jer to su prave godine kada možete shvatiti o čemu on pjeva i kako su rafinirane njegove melodije. Nisam mu htio proturječiti. Arsen je za mene bio važno ime još 1962. dok sam bio pretenciozni osmoškolac. Tada se na radiju neprestano “vrtjela” “Lutalica”, pjesma kvarteta Melos s poetičnim stihovima “Večeras treba zatvoriti sve prozore da kiša mjesečine ne uđe u sobu...”, no svi smo u razredu znali da je u tom višeglasju glavna faca Arsen Dedić i da je to glazbenik pred kojim je velika budućnost. Tu i tamo bi se pojavio na televiziji, izgledao je nevjerojatno s tim bljedunjavim licem, velikim očima i klempavim ušima, ali smo ga valjda zbog toga i lakše upamtili. Već kada sam u jesen 1964. krenuo u gimnaziju, on je polako postajao zvijezda.

Drukčiji od drugih

Godinu ranije prepjevao je veliki hit Gina Paolija “Okus soli” i imao dotad najveći odjek kod širokog kruga slušatelja, na prvom zagrebačkom festivalu šansone - nove glazbene vrste kojom je naša estrada željela osigurati intelektualni kredibilitet - izveo je “Moderato cantabile”, inspiriran temom Antona Diabellija sa špice modernističkog filma Petera Brooka, koja je zvučala puno drukčije od svega što ste tada mogli čuti, bila je lijepa i pretenciozna poput tadašnjih talijanskih autorskih filmova, a status je zacementirao “Kućom pored mora”, koja je osvojila treće mjesto na Melodijama Jadrana te godine i u trenu postala klasik: na festivalu je pobijedila “Nima Splita do Splita” Nikice Kalogjere, no to je bilo nešto za “raju”, ukoliko ste držali do sebe, više vam se sviđala pjesma koju su u alternaciji izvodili Arsen i njegova tada samo dobra prijateljica Gaby Novak.

U čemu je bila tajna njegova uspjeha. Pjevao je dobro, ali nije impresionirao glasovnim mogućnostima. Vice Vukov je, na primjer, imao puno veći glasovni doseg, katkad bi se iznimno potrudio i oko glumačke interpretacije, no Arsen je naprosto vjerovao u ono što je pjevao, poput njegovih kolega u Italiji ili Francuskoj. Zapravo, izraz “šansona” nije bio primjeren onome što je on radio: bez obzira što je volio Gilberta Becauda i nadasve Belgijanca Jacquesa Brela, Arsen je priznao da svijet francuske šansone ne poznaje jako dobro, puno bliži su mu bili talijanski kantautori, ne samo Paoli nego i Sergio Endrigo i Giorgio Gaber.

Drugo, Arsen je imao u što vjerovati jer su mu tekstovi bili sjajni. “Moderato cantabile” poručivao je kako se zbog ljubavi isplati napustiti obitelj i ustaljene navike i “pobjeći neznano gdje”. U socijalizmu tako nešto niste mogli čuti baš svaki dan. “Kuća pored mora” bila je rafinirana vinjeta o vikendici u kojoj se jedna ljubav upravo ugasila, ali nema veze, kuća čeka “ljubavnike nove”. Stihovi su mu bili jako važni, sjajno je uglazbio pjesme svoga prijatelja Zvonimira Goloba (“Čovjek i pas”), pa i Matije Bećkovića (“Dva prijatelja”, “Vera Pavladoljska”), dok vas je u tadašnjim šlagerima sa svih strana zapljuskivala banalnost Arsen se bavio ozbiljnim ljudskim dvojbama i iz godine u godinu je u tome postajao sve suvereniji. Na Melodijama Jadrana - Split 65. izveo je (opet u alternaciji s Gaby) skladbu “Stara cura”, koja je izazvala gnjev jer je ispalo da se ruga starijim ženama koje se nikad nisu udavale, a bilo je zapravo obrnuto. Izraz “storyteller” obično se primjenjivao na country glazbenike, međutim, i Arsen je imao štošta toga za ispričati. “Čovjek kao ja” prvi put je izveden na festivalu šansone 65., pjevao je mladi beogradski Makedonac Zafir Hadžimanov (Arsen je tada bio u vojsci), a pjesma je bila zanimljiva jer je muškarac poručivao ženi da ne očekuje ništa trajno u ljubavnoj vezi s njim: “Ne, za te nije čovjek kao ja”. Za Stipicu Kalogjeru, tadašnjeg supruga Gaby, napisao je tekst za njegovu pjesmu “Adrese moje mladosti”, u kojoj je razvidno da se žena, bez obzira što je sada sretna u braku, nije u stanju odreći uspomena na mladenačke dane i nekadašnje ljubavi. Još kompleksnija je bila “Sandra”, nazvana po njegovoj kćeri rođenoj tih godina, ali to nije bila posveta curici nego priča o muškarcu koji “drugu ljubi”, ali ne može poreći da se osjeća ugodno u društvu s naslovnom junakinjom i da na nju “misli često”. Nimalo slučajno da je publika diljem Jugoslavije doslovno “disala” s takvim stihovima, jer je njihov sadržaj bezbroj puta doživljavala u svakodnevnom životu ili bar o njemu razmišljala. Vrhunac pripovjedačka umijeća pokazao je u pjesmi “Moj brat”, također s Melodija Jadrana, u kojoj pripovjedač varira različite sudbine koje su možda zadesile najdražeg člana njegove obitelji, a o kojima se prepričava svake večeri “kad sastane se klapa”. Vice Vukov izveo ju je bravurozno, ali Arsen ju je otpjevao jednostavno, iskreno i emocionalno, dokazavši zbog čega je najvažnije ime naše estrade.

Fijasko prvog koncerta

Godine 1968. je u tada vrlo popularnom Plavom vjesniku, koji je upravo preuzeo Pero Zlatar i pretvorio ga iz tjednika za mladež u prvoklasan i visokonakladan pop proizvod, u dva nastavka objavio svoju prvu autobiografiju nazvanu “Mojih prvih deset godina”. Kasnije ju je upotpunjavao i danas je malo toga što ne znamo o njemu (taj mu se izraz ne bi dopao, u svojoj poznatoj pjesmi “Sve što znaš o meni” protagonista je relativizirao kao “jednog od mladića koga viđala si ti” i to je sve što o njemu treba znati).

Rođen je 1938. u Šibeniku u Ulici Nikole Tesle, u kući koju je kupio njegov pradjed Krste još u 18. stoljeću, a nedaleko njega odmalena su stanovali i Vice Vukov i Mišo Kovač, te naš prvi doktor filmologije Ante Peterlić. Majka Veronika (od milja su se zvali Jelka) htjela ga je nazvati Igor, no otac Jovan, pod utjecajem svećenika, patio je na pompoznijim imenima. Stariji brat Milutin nazvan je po kralju Milutinu, a Arsen je dobio ime po patrijarhu Arseniju Čarnojeviću. Jovan je bio zidar, poslovođa u poduzeću Pomgrad, i gradio svjetionike, u slobodno vrijeme i vatrogasac, no prava strast mu je bila limena glazba koju je prenio i na sinove: svirao je nekoliko instrumenata i kad je imao vremena gostovao i u šibenskom kazališnom orkestru. Glazbom je zarazio i sina, Arsen ju je učio već od osme godine, kao jedanaestogodišnjak nastupao je u očevu orkestru, flauta mu je bila omiljeni instrument, sviralo se i na sprovodima, ali i gostovalo u okolici, a u filmu “Moj zanat” priznao je kakav je bio prvi medijski odjek nekog njegovog koncerta: “Fijasko u Drnišu” pisale su lokalne novine.

Prvi kompliment dobio je od Lovre Matačića koji se na gostovanju zatekao u Šibeniku, s 15 godina i on je postao član orkestra šibenskog kazališta, upisao srednju muzičku školu, u gimnaziji je osnovao i klapu u kojoj je pjevao i Vice Vukov, pa bi se reklo da je njegova buduća karijera bila zacrtana. Ne baš. U tradicionalnim težačkim obiteljima kakva je bila njegova (majka mu je pritom bila i nepismena, što je propust koji joj je on kasnije pomogao ispraviti) glazba se smatrala hobijem, od toga se nije moglo živjeti. Osim toga, bio je veliki podvig što su oba sina 1957. poslali na studij, Arsena u Zagreb gdje je upisao pravo, a Milutina u Beograd. Nijedan od njih se nije odlučio za neko “solidno” zvanje. Prvi je najprije uz pravo završio zadnja dva razreda srednje muzičke škole, obavio je on to već u Šibeniku, ali je smatrao da će sa zagrebačkom “potvrdom” lakše upisati Muzičku akademiju, što je i učinio 1959., dok je drugi diplomirao Likovnu akademiju i postao slikar, specijaliziran za vizualne riznice srpskih manastira.

Arsen se dolaska u Zagreb prisjeća kao velike zebnje. Istina, isprva je stanovao kod ujaka, ali je imao novca samo za dva mjeseca življenja u velikom gradu. Srećom, imao je bezbroj talenata. Pisao je pjesme, objavljivao ih je već dok je živio u Šibeniku, zatim se zaposlio se kao honorarni glazbeni suradnik na friško osnovanoj Televiziji Zagreb, ali je brzo dobio otkaz zbog dvije pjesme religioznih natuknica iz ciklusa “Čuda” objavljenih u časopisu Prisutnosti (sporna su bila imena Isusa Krista i Svetog Nikole), prebacio se na prepisivanje nota, no puno unosnije je bilo pisanje aranžmana i tekstova za pjesme. U to doba već je živio u Muzičkom internatu u Jurjevskoj ulici 31 a (znamenita vila Feller), a svom cimeru Mariu Bogliuniju, kasnije glazbenom uredniku na Televiziji Zagreb, napisao je stihove za “Mornarev cha-cha-cha” (pjevao je Marko Novosel), izveden na Zagrebačkom festivalu 1959., koji je postao hit. Nije koristio vlastito ime, potpisao se kao Igor Krimov, što će tih godina biti njegov česti pseudonim (znao se potpisivati i kao Luka Juras), bilo je to vrijeme Chubbyja Checkera i Adriana Celentana, Arsen nije bio čistunac, volio je komercijalnu glazbu i štancao prepjeve, nastupao na plesnjacima, osobito na Ribnjaku gdje je svirao Bogliunijev orkestar, pridruživao se vokalnim sastavima od kojih je najpoznatiji bio spomenuti Melos, ali je istodobno objavljivao i pjesme u časopisu Književnik, koji je osnovao Antun Šoljan nakon odlaska iz Krugova. Od 1963. nastupa samostalno, a na Melodijama Jadrana 63. izvodi i prvu vlastitu pjesmu, “Onaj dan”, za koju je dobio priznanje žirija. Potkraj iste godine pridružio se grupi istomišljenika Studio 64., u kojoj su bili Nikica Kalogjera, Stjepan Mihaljinec, Ivica Krajač, Zvonko Špišić, pjesnik Zvonimir Golob, njegova tadašnja družica Irena Vrkljan i njih još nekolicina. Njihova suradnja nije dugo potrajala, ali rezultat nije bio za odbaciti, prvi festival domaće šansone, izveden kao prateći program Zagrebačkog festivala 1964., na kojem je Arsen izveo “Moderato cantabile” i “Mog prijatelja”. Kad je kasnije na Splitu otpjevao “Kuću pored mora”, bilo je jasno da pripada domaćem glazbenom panteonu.

Postao pravi celebrity

U Jurjevskoj je upoznao svoju susjedu Vesnu Suligoj, po majčinoj strani se prezivala Matoš i bila nećakinja legendarnog A.G. Matoša, vjenčali su se (kum im je bio Nikica Kalogjera) i dobili kćerkicu Sandru, ali brak nije izdržao tadašnja estradna iskušenja. Arsen se na turneji po Sovjetskom Savezu zbližio s mladom glumicom i manekenkom Božidarkom Freit, znali su se od ranije, ali kao što priznaje u filmu “Moj zanat”, nije joj se usudio prići, bila mu je suviše lijepa. Njoj je posvetio pjesmu “Moderato cantabile”, poslije joj se odužio još jednom kada je za njezin probojni film “Živa istina” iz 1972. u režiji Tomislava Radića napisao krasne evergreene “Takvim sjajem može sjati” i “Balada o prolaznosti”, međutim, manje je poznata anegdota da su se po povratku u Zagreb njih dvoje zavjetovali da će nevjeru priznati svojim partnerima “i poći neznano gdje”. Boža je ispunila svoj dio pogodbe i time raskinula svoj prvi brak, ali Arsen nije. Ipak, ni njegova bračna veza nije dugo potrajala, razveo se od Vesne već 1965. Gradski trač da je krivac bio Zafir Hadžimanov, koji je bio suviše susretljiv prema supruzi glazbenika koji ga je sa “Čovjekom kao ja” promovirao u zvijezdu, nije procurio u javnost, nije to još bilo vrijeme tabloida, no slušao sam ga bezbroj puta u gimnaziji jer je njezin otac bio moj profesor gimnastike: Arsen je na taj cijeli događaj stavio točku kada je u filmu “Moj zanat” rekao da su razvod skrivila njegova nevjerstva.

U drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih postao je pravi celebrity, i to ne samo u hrvatskim nego i jugoslavenskim okvirima. Volio je podbadati, u doba angažiranih songova napisao je bezobrazni pjesmuljak “Pjevam samo da mi prođe vrijeme” i izazvao burne reakcije, u međuvremenu je upoznao svoje glazbene idole Gina Paolija i Sergia Endriga, osobito je skladno surađivao s bračnim parom Stipica Kalogjera-Gaby Novak, pisao bi tekstove za Stipičine pjesme koje bi zatim on i Gaby u alternaciji izvodili na festivalima, ali je imao dosta sluha i za nove glazbene trendove. S Dragom Mlinarcem i Grupom 220 izveo je na Melodijama Jadrana rokersku “Razgovaram s morem”, koja je zvučala odlično, prvo je pomogao otkriti Josipu Lisac povjerivši joj na Opatijskom festivalu 1968. pjesmu iznimno intrigantnog teksta “Što me čini sretnom”, a zatim je za nju skladao šestominutnu “Život moj”, izvedenu za Zagrebačkom festivalu 1970. u posebnoj sekciji namijenjenoj rock glazbi, u kojoj je pjevačica nesmetano mogla oponašati Janis Joplin. Objavljena je i singlica s fotografijom na kojoj su njih dvoje zagrljeni, Josipa u prvom planu, a u drugom je Arsen odjeven u narodnjačku dolamu kakve su bile u modi tih godina. U duhu tih eksperimenata bila je i neobična pjesma izrazito erotskog naboja “Pusti me da spavam” (trajala je preko četiri minute), skladana na tekst Željka Sabola, virtuozno ju je izvela Gaby, a Arsen je napisao modernistički aranžman: sudionici tog projekta možda su samo htjeli otklon od tadašnjih šlagera, no pjesma se prometnula u mega hit, a i danas je često izvode.

Ipak, rock glazba i novi zvuk za njega su bili samo zanimljiv izlet. Još 1969. objavio je svoj prvi album naslovljen “Čovjek kao ja” koji se odlično prodavao, međutim, važnije je bilo da je to bio prvi takav ambiciozan autorski rad u domaćoj glazbi. Na njemu su objavljene pjesme koje smo već uglavnom znali, ali u novim aranžmanima, Stipica i Nikica Kalogjera bili su mu najvažniji suradnici, a prednja i zadnja stranica izgledale su fenomenalno u dizajnu Mihajla Arsovskog. Arsenovu glavnu fotografiju u osebujnom kolažu snimio je Zvonimir Golob, prepoznavali ste lica Gina Paolija i Luigija Tenca, međutim, u središtu prednje strane bila je snimka obitelji Dedić, oca i njegova dva sina, odjevenih u uniforme njihovog šibenskog orkestra, čime je postignut vrlo osobni štih tog prijelomnog ostvarenja. Odlična je vijest da je Mirko Ilić zajedno s naslovnicama Poleta nedavno uspio pohraniti i omotnicu “Čovjek kao ja” u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti.

“Arsen 2” iz 1971. bio je još dojmljivije ostvarenje, jer je na njemu bilo puno više originalnih pjesama (poput sjajne “Gazele” na tekst Antuna Šoljana), a te godine objavljena je i njegova prva zbirka stihova “Brod u boci” u izdanju Croatia Concerta Zvonimira Goloba. Knjiga je isprva primljena s nevjericom, smatralo se da je on u njoj sabrao stihove svojih glazbenih hitova, no kada je šira javnost napokon doznala da je on vrhunski pjesnik, zaredale su pohvalne recenzije, a knjiga je imala još osam izdanja i prodana u ukupno 60 tisuća primjeraka.

Tih godina Arsen je bio sveprisutan, diskretno je karikirao samoga sebe u popularnom filmu “Višnja na Tašmajdanu” s Nedom Arnerić, u zabavnim emisijama na malom ekranu bio je rado viđen gost, imao je i zanimljiv duet sa srpskom folk zvijezdom Predragom Živkovićem Tozovcom, koji nije predstavljao nikakvo podilaženje publici, nego je svaki od pjevača zadržao vlastiti identitet i pomalo ulijetao onome drugome na teren.

Brutalno iskren

Za Arsena se ubrzo puno toga promijenilo. Brak Stipice Kalogjere i Gaby Novak se još ranije raspao, on je oženio splitsku pjevačicu Marušku Šinković, Arsen je nastavio sve češće surađivati s Gaby, ionako se govorkalo da su već dugo u vezi, vjenčali su se 1973. nakon rođenja sina Matije, a kum im je bio Gino Paoli. U tom trenutku počinje ozbiljniji dio njegove karijere. Izdao je prvi dvostruki album u Jugoslaviji “Homo Volans”, vizualno opremljen prekrasnim crtežima Zlatka Boureka, a na njemu je bila tek jedna iznimno popularna pjesma, “Tvoje nježne godine”: Arsena je uvijek obožavala ženska publika, bilo je mnogo teorija tko se krije iza imena koja je on davao junakinjama svojih pjesama, no ovaj put je bio brutalno iskren, rekao je da taj efektni glazbeni sentiš skladao dok je sjedio u vrtu u Šibeniku s majkom i neobavezno prebirao po gitari. Češće se izvodila “Laku noć muzičari”, njegova “Modra rijeka” na stihove Marka Dizdara ostala je donekle u sjeni verzije koju su izveli sarajevski Indexi, no album je bio krcat pjesmama koje su bile dosta pretenciozne i jako autorske, uopće nisu pretendirale na bilo kakva mjesta na radijskim top listama. Pa dok je prije često nastupao po Istočnoj Europi, sada je imao sve više koncerata na Zapadu, osobito u Italiji, a svi odreda odlično su prihvaćeni.

Nastavio je objavljivati zbirke pjesama, novi albumi bili su rasterećeni komercijalnih prisila, no ipak bi se na nekom od njih pojavio i poneki rasni evergreen, vrhunski “storytelling” u pjesmi “Djevojka iz moga kraja” s albuma “Provincija” ili očito duboko proživljena “Otkako te ne volim” s konceptualnog “Kina Sloboda”, posvećenom kinima i filmovima.

Film ga je oduvijek impresionirao, još od strasnog susreta s novovalnom Brookovom dramom “Moderato Cantabile” koja je inspirirala njegovu istoimenu pjesmu. Znao je sve o talijanskim majstorima tog posla, zahvaljujući Endrigu upoznao je njegova aranžera Luisa Enriquea Bacalova, a kasnije i mnoge druge velikane. Sviđao mu se i klasični Hollywood, osobito Bernard Herrmann i Miklos Rosza, iako se njihovi utjecaji nije prepoznavali u njegovom filmskom opusu, prije oni talijanskih skladatelja.

‘Kad se male ruke slože’

Malo se tko sjeća filma “Kad golubovi polete” Vlaste Radovanovića iz 1967., u njemu je Arsen igrao ne baš malu ulogu podstanara, no skladao je i četiri pjesme na tekstove Duška Radovića koje su poslije objavljene na EP ploči (za razliku od singlice, koje su ih imale samo dvije). Nije to još bila prava filmska glazba, kao njezin autor naveden je hiper produktivni Vojislav Voki Kostić, uostalom, i glazba za “Živu istinu” sastojala se od samo dvije već spomenute balade, međutim, za televiziju je počeo skladati ono što se zvalo pravim soundtrackom, najprije za TV drame, pa serije “U registraturi” Joakima Marušića i “Prosjaci i sinovi” Antuna Vrdoljaka (na žalost, bunkeriranu 1972. i prvi put emitiranu tek 12 godina kasnije). Odlična mu je bila glazba za popularni “Vlak u snijegu” Šibenčanina Mate Relje iz 1976., ne pamti se samo evergreen “Kad se male ruke slože”, nego i efektne dionice koje podvlače napetost ili humor. Najbolja mu je filmska glazba za Vrdoljakove “Glembajeve”, s dramatičnom temom kakve se ne bi posramio ni Ennio Morricone: te godine Zlatnu arenu za glazbu dobio je Albanac Gjon Gjevelekaj za kontroverzni kosovski film “Čuvari magle”, iako je to bio solidan rad, odluka je ipak donesena po “republičkom ključu”. Arsenu su se odužili već naredne godine i dali mu nagradu za “Donatora” Veljka Bulajića, a kasnije je dobio još jednu Zlatnu arenu, 1997. za “Pont Neuf” Željka Senečića, koji se bavio pariškim danima Arsenova omiljenog slikara Josipa Račića. Radio je puno, ali neke je poslove i odbijao. Bez pogovora je podvukao glazbom “Agoniju” Jakova Sedlara, slobodnu obradu Krležine drame “U agoniji”, bio je to angažman koji je ga je zanimao, ali kad mu je isti redatelj ponudio da sklada glazbu za njegov politički pamflet “Četverored”, izgovorio se da to zbog drugih obaveza ne može prihvatiti. “Na tako nešto ipak ne bih pristao”, priznao mi je u jednom razgovoru.

Nisu “Prosjaci i sinovi” bili jedini njegov bunkerirani rad. 1990. angažirao ga je ugledni bosanskohercegovački filmaš i publicist Nikola Stojanović za “Belle epoque”, kostimiranu dramu koja se odigravala uoči Sarajevskog atentata. Napisao je izvrsne kabaretske songove za kultnu slovensku glumicu i pjevačicu Vitu Mavrič, no bio je poprilično razočaran kada film nije dovršen, Stojanović je izbjegao u Beograd, a materijal je ostao u Sarajevu. U novom mileniju uslijedili su pregovori o eventualnom dovršenju filma, što je napokon realizirano 2007.: “Belle epoque” imao je premijeru na prvom festivalu srbijanskog filma Cinema City u Novom Sadu, kako su organizatori htjeli međunarodni žiri, našao sam se i ja u njemu, međutim, unatoč tome što nitko od nas nije smatrao da je to najbolji film festivala, ipak je dobio Grand prix. Jedino oko čega smo se složili bio je najbolji “soundtrack” festivala, “Belle epoque” Arsena Dedića. Poslije sam ga nazvao telefonom da mu javim da je dobio nagradu, bio je ugodno iznenađen da je film uopće dovršen, iznos nagrade mu se činio solidan, ali mu nije padalo napamet da navrat nanos potegne do Novog Sada i pojavi se na završnoj svečanosti. Glavna korist koju sam imao od toga bio je za mene posebno sprženi CD sa soundtrackom, ispunjen Arsenovim crtarijama.

U odnosu na razdoblje prije braka s Gaby, kada je bio sveprisutna javna ličnost, Arsen je sada sve više vremena provodio u njihovom domu u Haulikovoj. Sklada između ostalog i za teatar, posebno su efektne njegove glazbene dionice za predstave Histriona, naručivali su mu i glazbu za reklame, otkrio je i novi žanr na nagrađivanom albumu “Arsen pjeva djeci”, a zaredala su i međunarodna priznanja nazvana po njegovim uzorima, “Prix Jacques Brel” (1979.) i “Premio Tenco” (1982). Igor Mandić je o njemu 1983. objavio vrlo dobru monografiju jednostavnog naslova “Arsen Dedić”: jedan primjerak s Arsenovim potpisom upravo se prodaje putem interneta za 200 eura.

Osamostaljenjem Hrvatske - bar u prvi mah - za Arsena počinje čudno razdoblje. U kuloarima se zlobno povlači njegovo krsno ime Arsenije, prigovaraju mu i zbog unplugged albuma s Borom Đorđevićem iz 1987., koji se u ratnim godinama vrlo neugodno politički eksponirao za srbijansku stranu (Arsen zbog koncerta ne žali, smatrao je Boru Čorbu najtalentiranijim jugoslavenskim rokerom osamdesetih, unatoč tome što je za Gorana Bregovića napisao stihove za “Loše vino”) te mu podmetali da je sina Matiju sklonio u Austriju da izbjegne vojsku: istina je bila nešto drukčija, Matija Dedić nije od prve uspio položiti prijemni na Muzičkoj akademiji, za razliku od Akademije dramskih umjetnika tamo nisu rado primali djecu poznatih glazbenika, položio ga je tek u drugom navratu ali je tada iz inata otišao na akademiju u Graz gdje su ga primili od prve unatoč tome što nije znao njemački.

Tuđmanov najdraži par

Ipak, kako je Hrvatska mogla bez Arsena? U grupi glazbenika koji su izveli budnicu “Moja domovina” on i Gaby bili su u središtu, a pomagao je i Rajku Dujmiću i Zrinku Tutiću oko uobličavanja teksta, nitko nije više od njega uglazbio hrvatskih pjesnika, jedna od njih, “Odlazak” na stihove Tina Ujevića, čak je postala i hit (naslova se možda ne sjećate, ali refren “tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem” sigurno pamtite), a osim toga, njegova majka ostala je u ratom ugroženom Šibeniku: bio je šokiran kada ju je jednom vidio na televiziji među pripadnicima UNPROFOR-a kako obilazi bombardirane zgrade. Pripadao je samom srcu hrvatske kulture i nije mu padalo na pamet da to treba posebno dokazivati. Bilo je važno imati ga na svojoj strani, pa se tako na jednom prijemu predsjednik Franjo Tuđman prikrpio njemu i Gaby i nazvao ih svojim najdražim zagrebačkim parom (riječ “hrvatski” delikatno je izbjegnuta). Kada je pročitao svoje ime među 500 javnih djelatnika koji podržavaju novu Tuđmanovu kandidaturu za najvišu državnu funkciju, bijesno je prigovorio svom prijatelju Antunu Vrdoljaku, visokopozicioniranom članu HDZ-a (dogurao je i do funkcije potpredsjednika države), no tada još nije znao da je tek jedan od uglednika koje nitko nije ni pitao žele li biti na toj listi. Ipak, nije htio izazivati, njegov album iz 1997. trebao se zvati “Ministarstvo straha” po poznatom filmu Fritza Langa (i romanu Grahama Greena), ali je naposljetku - iz političkih obzira - ostalo samo “Ministarstvo”. Kolikogod htio, HDZ ga nije upio ugurati u svoj propagandni ustroj, o čemu svjedoči i spomenuta epizoda sa Sedlarovim “Četveroredom”.

Vizionarski stihovi

Na prijelazu šezdesetih u sedamdesete Arsen je bio itekako prisutan na jugoslavenskoj sceni, no od braka s Gaby i udaljavanju od tipične estrade, njegovi su angažmani bili prvenstveno vezani za Hrvatsku. U jednom je intervjuu otkrio da bi vrijeme prije i poslije beogradskih koncerata provodio sam, u foajeu hotela, tamo nije imao nekog posebnog društva, a i ono malo njih koji bi ga posjetili u Zagrebu nisu se javljali kad je počeo rat. Umjesto beogradskih veza, puno draže su mu bile sarajevske, Kemal Monteno i članovi grupe Indexi. Kada se kasnije zatekao u Crnoj Gori, nazvao je samo dva broja u Beogradu, u oba slučaja su to bili slikari (jedan je valjda bio njegov brat Milutin). U bivšoj jugoslavenskoj prijestolnici preferirao je manje prostore, Atelje 212 ili Kolarac, eventualno Dom sindikata. Iako je isticao da kantautor njegova tipa ne može napuniti Sava centar s četiri tisuće sjedala, pogriješio je: tamo je održao koncert u svibnju 2010. koji je odmah bio rasprodan.

Otkako je ustanovljena nagrada Porin, Arsen ih je u početku dobivao skoro svake godine, ne samo kao autor nego i kao glazbeni producent, a 1999. i za životno djelo. Dva posljednja autorska albuma imaju znakovite naslove “Na zlu putu” i “Rebus”, a posebno su bili popularni “Dueti”, dvostruki CD, na kojem je uz mnoge druge, surađivao i s mlađom generacijom, Petrom Grašom i Mladenom Burnaćem.

Arsen Dedić je bio svakako najznačajnija ličnost naše zabavne glazbe, izniman skladatelj za film i televiziju, vrhunski pjesnik, čak i talentirani slikar. Je li njegovo stvaralaštvo imalo politički naboj? Nikad na prvu loptu. Uzmite samo za primjer pjesmu “Kud plovi ovaj brod” sarajevskog glazbenika Esada Arnautalića, pobjednicu Melodija Jadrana 1971., koju su izveli Sergio Endrigo i Radojka Šverko. Arsen je za nju napisao stihove koji su ljubavni, no kako su nastali u razdoblju koje je bilo iznimno burno, kada su se širile glasine o raspadu Jugoslavije, poprimili su drugačije značenje, a naslov je poslije posudio Želimir Žilnik za svoj film iz 1999. Kod Arsena je to tako, pogodi suštinu, ali do nje stigne okolišnim, poetskim putem.