Otkako je Rick Rubin redizajnirao Johnnyja Casha na "American Recordings" (1994), a Bob Dylan u produkciji Daniela Lanoisa albumom "Time Out Of Mind" (1997) započeo svoju renesansu, rock nema većih problema s potentnošću izvođača starijih od 40 godina pa i onih s više od 30 godina glazbene karijere.
No, unatrag desetak godina rock ima sve veći problem da svijetu predstavi jake, upečatljive i dugoročno gledano važne i velike, vanvremenske debi albume. Bojim se da su posljednji takvi, doista impresivni prvijenci rocka 21. stoljeća - nakon kojih su njihovi vlasnici postali respektabilna imena, važni izvođači pa i headlineri prestižnih festivala i zvijezde barem dvoranskih, ako ne stadionskih kapaciteta - "Whatever People Say I Am, That's What I'm Not" (2006) engleskih Arctic Monkeysa i "Funeral" (2004) kanadskih Aracde Fire.
Bilo je i nakon tih prvijenaca dobrih pa i sjajnih debija u rock glazbi, ali niti jedan tako značajan. Oba ta, neprijeporno velika i važna sastava imali smo prigodu gledati na INmusicu, malo prije nego su postali headlinerima prestižnog Glastonburyja, a sada znamo da će se Arcade Fire na Jarun vratiti u lipnju 2017. godine. Ako ste do sada, čak i nakon nastupa Wilca i PJ Harvey na ovogodišnjem, dvojili oko kupovine "early bird" ulaznica za naredni INmusic, dvojbi nakon ovako rane najave dolaska Arcade Fire ne bi smjelo biti premda su nam ponešto ostali dužni glede premijernog nastupa na Jarunu 2011. godine.
Možda se sjećate, tada su nastradali od svoje ton-majstorice koja je barem trećinu koncerta potrošila da u suvislu zvučnu sliku barem donekle logično posloži svu silu njihovih instrumenata. Ipak, i u tom su se nastupu, upriličenom nakon veličanstvene freske moderne Amerike i Kanade zvane "Suburbs" potvrdile najznačajnije osobine i kvalitete Arcade Fire stečene kroz njihvoe albume. Primjerice, emotivni "Funeral" o nizu smrtnih slučajeva najuže rodbine mogao je stati uz bok najboljih albuma Mercury Reva, Flaming Lipsa, Pavementa i Echo & The Bunnymena pa i Velveta Undergrounda, Pere Ubu, Joy Divisiona, The Smithsa i Pixiesa.
Apokaliptični "Neon Bible " (2007) crnilo iz obiteljskog kruga logično je proširio na sliku društva i predstavljao inteligentno, vješto i efektno izbjegavanje opasne zamke drugog albuma. Sinemaskopski "Suburbs" do daske je potvrdio srodnost između Wina Butlera i Brucea Sprignsteena jer taj je album najuoputnije promatrati kao svojevrsni "Darkness On The Edge Of Town" za 21. stoljeće, a tko ga je dobro proučio nije se prekjučer iznenadio kad je čuo da je preodsjednik Amerike postao Donald Trump, a ne Hillary Clinton za koju je otvoreno navijao i Boss. Plesni "Reflektor" (2013) ponajviše je ukazao na to koliko su Arcade Fire od početka bili i ostali bliski Talking Headsima i pokojnom Davidu Bowieju koji je u posljednjim godinama života, uz Davida Byrnea i Bono Voxa s čijim U2 iz "Berlinske faze" također dijele pokoju osobinu, postao jedan od najvećih fanova pa i suradnika tog po mnogočemu izuzetnog kanadskog sastava.
U konačnici Arcade Fire su za indie-rock danas postali amblematski poput R.E.M. za college-rock jučer, ali najbolje je što je taj sjajan bend, osnovan 2001. godine na fakultetu u Montrealu od strane budućih supružnika Wina Butlera i Regine Chassagne, iznjedrio i zadržao snažnu prepoznatljivost i u izravnoj komparaciji s velikanima iz povijesti rock glazbe. Prije nastupa na INmusicu 2017 stići će nam i njihov novi, peti album.
Ne znam za vas, ali mom veselju nema kraja. Nota bene, i ova je najava dokaz posvemašnje neupućenosti i izravne štetnosti donedavnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji je svim silama nastojao, barem iz svog resora, zatrti INmusic iako je ta manifestacija zamalo jedina u čijem programu možemo uživo vidjeti i čuti tako kvalitetne glazbenike i nezaobilazne faktore suvremene kulture poput Arcade Fire.