Daniel Barenboim u 80. godini zbog pogoršanog zdravlja odstupa s mjesta glazbenog ravnatelja Berlinske državne opere i Državnog orkestra/Staatskapelle. Ova vijest obilazi svijet, a svi oni koji znaju o kome je riječ, nadaju se da će se Maestro oporaviti.
Argentinski dirigent i pijanist židovskog podrijetla danas je još uvijek papa svijeta glazbe. Najveći među živućim dirigentima, najomiljeniji kao veliki humanist i posrednik među posvađanim narodima.
Slušala sam ga u živo nekoliko puta, posljednji put vidjela za pultom Bečkih filharmoničara 2021. na Novogodišnjem koncertu, prvom održanom pred publikom još u jeku korone. Ništa nije odavalo narušeno zdravlje čovjeka koji se čitav život bavio zdravljem glazbe, skidajući joj mreže predrasuda, a povezujući joj moć suživota s ljudima razuma i dobre volje.
Nekadašnje pijanističko čudo od djeteta rano se prometnulo u dirigenta najviše klase i gotovo da nema značajnijeg orkestra ili svjetske operne kuće s kojima nije nastupao. Neopisivo muzikalan, golema znanja, karizme koja ga je od mladosti pratila, Barenboim je postao i čudo od zrelog glazbenika. O tome uz ostala priznanja struke svjedoči i sedam Grammyja, ali i međunarodna nagrada Willy Brandt te ordeni Velikog zapovjednika Legije časti, viteza-časnika najvišeg reda Britanskog Carstva, četiri počasna doktorata i priznanja za promicanje mira, ljudskih prava i humanosti.
S čak četiri državljanstva (argentinsko, izraelsko, španjolsko i palestinsko), Barenboim je uz mnoge otpore prvi doveo u Izrael niz godina zabranjenu glazbu Richarda Wagnera, proskribiranog zbog mladenačkih antisemitskih stavova, a 1999. utemeljio je orkestar West-Eastern Divan u kojem su zajedno muzicirali mladi Španjolci, Izraelci, Palestinci, Libanonci, Egipćani, Sirijci i Jordanci. Glazba za njega nema ni nacionalnost, ni vjeru, samo svoju vlastitu moć. Baš sve čega se dosad dotaknuo pretvorio je u zlatnu moć glazbe, Mozarta kao pijanist, a onda i genijalni dirigent Don Giovannija, Wagnera i njegove Tetralogije u Bayreuthu, svih Beethovenovih glasovirskih koncerata... Ne treba više nabrajati jer ovo nije nekrolog, nego želja za oporavkom. Veliki dirigenti su jako žilavi, dugo žive!