PASTIRSKI ROCK

NAJPOPULARNIJA YU-ROCK GRUPA Kako je Bijelo dugme stvorilo YU pop-kulturu

U povodu upravo objavljenog box-seta ‘Original Collection’ s prvih šest albuma najpopularnije jugoslavenske rock grupe

Ako je objava debija “Naši dani” Grupe 220 bilo skidanje junfa domaćoj rock publici kad su posrijedi domaći autorski rock albumi, Bijelo dugme bila je prva prava, velika, plodna pa i duga ljubavna afera rocka i publike na ovim prostorima. Ništa poslije prvih uspjeha Bijelog dugmeta i njihovog “pastirskog rocka”, kako ga je ingeniozno - precizno i ironično u isti mah - imenovao pokojni Dražen Vrdoljak, nije u području jugoslavenske popularne kulture moglo ostati isto. Pokojni Darko Glavan, koji je s Vrdoljakom o Bijelom dugmetu napisao biografsku knjigu “Ništa mudro”, znao je govoriti kako bi bez Dugmeta na ovim prostorima sudbina rocka bila mnogo jadnija i čemernija.

Dijamantna ploča

Glavan je uvelike bio u pravu jer Dugme je prvo ukazalo kako karijera domaćeg autorskog rock benda može biti ne samo lukrativnija od “električara”, odnosno prvih, mahom obradama anglo-američkih rock standarda okrenutih domaćih rock&roll sastava iz 60-ih, nego i plodnija i važnija od mnogih estradnih pojava. Dugme je s nakladama albuma iz 70-ih rušilo rekord za rekordom pa je tadašnji Jugoton ustanovio “dijamantnu ploču” za izdanja s nakladom višom od 200.000 primjeraka, i to zbog drugog Dugmetovog albuma “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Dugme je vrlo brzo postalo benchmark za sve kasnije rock sastave na potezu od Triglava do Gevgelije.

Zarana je Veljko Despot, jedan od legendarnih glazbenih urednika Jugotona, počeo voditi Dugme na snimanja i miksanja albuma u London. Koncert kod Hajdučke česme, održan 1977. godine, na kojem se okupilo između 70.000 i 100.000 ljudi bio je prvi pravi open-air rock spektakl u bivšoj Jugoslaviji. Bregović, Bebek i drugi članovi Dugmeta živjeli su ne samo kao bubrezi u loju nego i pustopašnim lajfstajlom anglo-američkih rokera o kakvom je tadašnja publika mogla samo posredno saznavati. Dugme je, ako baš hoćete, bio naš pandan Deep Purplea, Led Zeppelina i Stonesa, pri čemu im je uloga u popularnoj kulturi bivše Jugoslavije bila najviše nalik ulozi i značaju Beatlesa.

Unatoč silnoj popularnosti, bogatstvu i grandioznim baladama, članovi Dugmeta, osim možda klavijaturista Vlade Pravdića, vjerojatno nisu bili po ćefu tadašnjim majkama. Biti roker tada je još bila sumnjivo, čak i ako je svoj amen Dugmetu posredno dao CK SKJ koji je shvatio da se rock glazbom može približiti mladima, što će biti prilično vidljivo u doba političko-ekonomske podrške klubovima i prostorima u kojima se na prijelazu 70-ih i 80-te počeo događati novi val. Premda je Dugme kasnije postalo poput starih pastira u odnosu na urbane mladoturke novoga vala, ipak valja priznati kako je ono osvojilo javni, medijski i svaki drugi prostor, odnosno probilo sve moguće barijere koje su do sredine 70-ih onemogućavale da sviranje rocka postane poželjan posao, pa i veliki biznis.

No, postoji i ono famozno “ali”... A to “ali” odnosi se na cijepljenje rocka s narodnjačkim elementima o čemu se, eto, genijalno sintagmom “pastirski rock” izjasnio Vrdoljak. Naime, Dugme nikada ne bi postalo toliko popularno da nije rock cijepilo s elementima koji su u njega penetrirali iz prostora narodne i narodnjačke glazbe. Muzikolozi bi mogli reći kako Dugmetovo koketiranje s narodnom i narodnjačkom glazbom zapravo i nije bitno drukčije od koketiranja Zeppelina s engleskim folkom, Stonesa s bluesom ili američkih južnjačkih rock bendova 70-ih s country glazbom, no povlačenje takvih usporedbi dovodi nas na sklizak teren. Rock je ipak nastao iz bluesa, countryja i engleskog i irskog folka, ali sigurno nije nikada imao veze s jugoslavenskom (novokomponiranom) narodnom glazbom.

Rock i narodnjaci

Dugme je počinilo taj koitus i time postalo nevjerojatno popularno, ali i za naredna desetljeća odredilo usud po kojem se velikim rock bendom na Balkanu teško može postati bez ljubavne veze s narodnjacima, što će potvrditi niz bendova u rasponu od Plavog orkestra do Dubioze kolektiva. To je krimen koji se često i s razlogom spočitava Bregoviću i Dugmetu. Ipak i pri tome treba činiti jednu distinkciju. Dugmetovo koketiranje s narodnom glazbom imalo je autorskog smisla i bilo je artistički, a ne samo komercijalno, uspješno u 70-ima. Taj smisao je izgubljen u 80-ima, u postavama s Tifom i Islamovićem na Bebekovom mjestu čime se ovaj box-set srećom ne bavi.

Stoga ni danas nije teško sa simpatijama gledati na albume Dugmeta iz 70-ih, priznati im relevantnost, čak i kad su pojedine skladbe naivne poput rock bećaraca ili rock drmeša. Nije mučno prisjećati se otkrivanja i razumijevanja postulata rocka kroz albume “Kad bi' bio bijelo dugme”, “Šta bi dao da si na mom mjestu” i “Eto! Baš hoću!”. Slatko je i prisjetiti se kako nam je Dugme tada izgledalo veliko i moćno, glasno i grandiozno, zahvaljujući i produkciji po engleskim studijima te recepturama Deep Purplea, ZZ Topa i Led Zeppelina.

Njihovi brži hitovi bili su poput topota konja kojima se dolazilo po cure u selo, glasni poput topova, seksi poput raskošnog dekoltea i zamamne stražnjice s omota njihovih ploča, vrckavi, svojeglavi i razuzdani poput bekrija. Gotovo ništa se ne može prigovoriti baladama poput “Selme”, “Loše vino”, “Sanjao sam noćas da te nemam”, “Ipak poželim neko pismo” ili “Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” u kojima je Dugme koristilo i usluge drugih pjesnika, uključivši i Arsena Dedića. Sve su to prvoklasni rock sentiši, a i omoti albuma dizajnera Dragana Stefanovića kod klinaca su izazivali sline i maštarije na prvi seks. K vragu, moje bi djetinjstvo bilo jebeno siromašno bez onih sisa s naslovnice prvog, dupeta s drugog i usana s trećeg albuma Dugmeta.

Bezvezne 80-e

Samo bi idiot mogao proglasiti “Bitangu i princezu” slabim albumom, ne samo u razmjerima jugoslavenske pop kulture.

Ipak, početkom 80-ih, potvrđuju to i posljednja dva albuma iz ovog box-seta, “Doživjeti stotu” i “Uspavanka za Radmilu M.”, Dugme se nije snašlo u srazu s novovalnim bendovima. Gotovo je obnoć postalo staromodno i anakrono poput dinosaurusa iz prethistorijskog vremena rocka, odnosno poput Deep Purplea u srazu s The Clashom i Sex Pistolsima. Nije pomoglo ni šišanje i brijanje Bebeka i drugih članova Dugmeta, koketiranje s novovalnim zvukom, ska ritmovima pa čak ni Bregovićeva politizacija. Može se naći poneka zanimljiva skladba, ali ti su albumi i tada bili te do danas ostali inferiorni. Kako u Dugmetovom opusu, tako i naspram sjajnih radova Pankrta, Parafa, Prljavaca, Filma, Haustora, Lačnog Franza, Električnog orgazma, Idola, Šarla i ostalih junoša jugoslavenskog punka i novoga vala. O značaju, unatoč donekle zadržanoj popularnosti koju su ipak već ozbiljno načeli Parni valjak i Riblja čorba, pa Prljavci i Azra, a sredinom 80-ih Zabranjeno pušenje i Plavi orkestar, da i ne govorimo. Može se stoga zaključiti kako je uloga Dugmeta u 70-ima bila izuzetno važna i pretežito pozitivna, a u 80-ima prilično nebitna i pretežito negativna. Čak i na posljednja dva albuma s Bebekom, a ne samo na izuzetno problematičnim izdanjima s Tifom ili Islamovićem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. studeni 2024 00:51