Utorak je, oko šest sati ujutro. Ispred trgovačkog centra Point pokraj Jaruna sve je pusto, ako ne računamo automobile parkirane preko noći. Zapravo, tu su dvije osobe - fotograf Cropixa koji je na vrijeme došao na zadatak i bradati muškarac koji provjetrava nešto veći Fiatov kombi. Nekoliko minuta kasnije bradatom muškarcu pridružuje se peteročlana muško-ženska ekipa. Usprkos bezvezno prohladnom vremenu za početak rujna, svi su veseli i nasmijani.
Za vedro raspoloženje imaju jako dobar razlog. Uskoro kreću prema Olimpijskom stadionu u Münchenu, na kojem će 14 sati kasnije biti među 70.000 fanova koji su platili nimalo jeftine ulaznice da bi uživo vidjeli najveći rock bend na svijetu - The Rolling Stonese.
Iz kombija i ruksaka vade se majice, zastava, čak i kišobran, svi oslikani golemim jezikom i usnama koje je 1969. grafički dizajner John Pasche osmislio kao logo Stonesa nakon što je prvi put uživo vidio lice Micka Jaggera. Suvišno je i reći, danas je to najpoznatiji logo nekog benda na svijetu. Prekriveni Mickovim jezicima, četiri muškarca i dvije djevojke poziraju ispred kombija pažljivom oku fotografa, dok oko njih polako sviće dan. Ako je netko iz obližnjih stanova bacio pogled kroz prozor, sigurno je pomislio da je u pitanju kakva sekta.
Za volanom je Dalibor (44), pokraj njega je Igor (38), a iza njih smjestile su se Melita (33) i Ivana (32). Na stražnjim sjedalima su Vinko (33) i Ivan (30), ujedno i autor ovog teksta. Kad smo se svi smjestili, Dalibor pali kombi, Igor vadi album “Sticky Fingers” i s prvim rifom “Brown Sugara” krećemo za Njemačku.
U našoj raznolikoj družini godine su nevažne brojke. Da biste bolje osjetili puls kombija, korisnije je znati na koliko koncerata Stonesa je svatko od putnika bio. Igoru je ovo već dvanaesti, Meliti deveti, a Vinku osmi. Dalibor je svoje prestao brojati, ali napominje da je bio na barem jednom koncertu svake turneje još otkako su Stonesi promovirali “Voodoo Lounge” i rušili rekorde od ljeta ‘94 do ljeta ‘95. Što se tiče Ivane i potpisnika ovih redaka, nama je ovo bio prvi put da ćemo najgledaniji bend na svijetu vidjeti uživo. Kako je netko iz ostatka družine uz osmijeh dobacio - junferi.
Potpis od članova šireg benda
Za iskusniji dio kombija vrlo je neobično da ovako kasno kreću na koncert. Obično je to minimalno dan prije. Naime, treba se na vrijeme smjestiti u hostelu, dobro okrijepiti i potom istražiti u kojem hotelu Stonesi odsjedaju pa eventualno uloviti potpis nekog od članova benda. I pritom se to ne odnosi samo na slavnu četvorku (Mick Jagger, Keith Richards, Ronnie Wood i Charlie Watts), nego i ostale članove “šireg benda”, itekako važnih u povijesti Stonesa (Igor s ponosom ističe da ima potpis i fotku s pokojnim Bobbyjem Keysom, saksofonistom koji je desetljećima svirao s bendom). Nikome se nije posrećilo da ih Keith ili Ronnie pozovu na pivo, ali je zato Vinko u Pragu 2003. zaradio lakat zaštitara kad je skočio prema legendarnoj back vokalistici Lisi Fischer, dok je Igor u Beču 2014. gotovo srušio Micka Jaggera nakon što je posve slučajno naletio na njega kad je ovaj ulazio u limuzinu.
Na sam dan koncerta naši suputnici obično su prvi pred ogradom mjesta na kojem se održava koncert. Nisu jednom presjedili cijeli dan na suncu samo da bi u trenutku otvaranja stadiona iz sve snage potrčali prema pozornici kako bi bili prvi do ograde koja dijeli publiku od benda. Međutim, ovaj put koncert neće gledati iz prvog reda, i to zato što Stonesi na aktualnoj “No Filter” turneji testiraju strpljenje i vjernost svojih fanova ultra skupim kartama za sektore koji su najbliži bini. Tako su karte za “zlatni” sektor bile 200 eura, za “dijamantni” sektor 400 eura, a za “fan pit”, koji se nalazi direktno ispred pozornice, suludih 800 eura ili nešto više od prosječne mjesečne plaće u Zagrebu. Čak i za bend koji postoji 55 godina, previše je.
- Ne znam što su mislili da će time postići. Oni najvjerniji fanovi koji stoje u prvim redovima obično nemaju 800 eura samo za kartu - s malim razočaranjem nam je rekao Vinko. Po struci inženjer brodogradnje, Vinko je i glazbenik koji se u Stonese zaljubio još na ulazu u pubertet. Prijelomna točka bio mu je koncert na zagrebačkom hipodromu 1998. godine, nakon kojeg se nepovratno zakačio.
- Oni su jedan od razloga zašto sam se nastavio baviti glazbom. U nekim školskim bendovima stalno smo svirali Stonese, a i dok sam otkrivao novu glazbu i nove bendove, uvijek bih im se vraćao - kaže Vinko.
Da je ljubav stvarno prava, pokazao je i time što se njegov današnji bend zove Nellcote, prema vili na Azurnoj obali u kojoj su 1972. Stonesi snimili “Exile on Main St.”, možda i najbolji album u svojoj diskografiji.
Svirka za Jaggerov 60. rođendan
Kad su Stonesi 2003. svirali u Pragu, Vinko je upoznao Igora, koji je organizirao put iz Zagreba, i Dalibora. Sva trojica i danas ističu da im je to bilo možda i najdraže putovanje, drugi maturalac začinjen odličnim koncertom na kojem je Jagger slavio 60. rođendan. Međutim, ako pitate za najbolji, Melita će odmah ispaliti - Milano 2006.
- Nikad nije bila bolja atmosfera nego na tom koncertu. “Ludi” Talijani su još bili euforični zbog osvajanja Svjetskog prvenstva u nogometu dan ranije i energija na San Siru bila je ogromna. Naprosto se sve poklopio, i vrijeme i fanovi i raspoloženi bend... Na kraju koncerta na binu su došli Del Piero i Materazzi. On je čak i poveo skandiranje “Tko ne skače, Francuz je…” - kroz smijeh se prisjećaju Melita i Vinko.
Kao i Vinku, i Meliti je prvi koncert Stonesa bio na hipodromu u Zagrebu. Iako je tada bila premala da bi se gurala u prve redove, što su zato napravili Igor i Dalibor, koncert je na nju ostavio vrlo snažan dojam.
- Kad su odsvirali “Paint it Black”, to je bio okidač za mene - prisjeća se Melita.
Uz malo priča, malo spavanja, pokoju pauzu na benzinskoj i neprekidno slušanje Stonesa (samo “Sticky Fingers” smo ponovili četiri puta) oko tri popodne stižemo do Münchena. Promptno se čekiramo u hostel, a tko nije prije stigao, oblači majicu s jezikom i krećemo u grad. Kako je istu večer na Allianz Areni Bayern igrao protiv Anderlechta, München je bio pun fanova, što Bayerna, što Stonesa. Kod glavnog kolodvora našoj se ekipi pridružuju Luka i Ivana. I oni idu na koncert Stonesa, iako su do Münchena putovali nešto komotnije, vlastitim automobilom. U usporedbi s fanaticima koji su bili u našem kombiju, nisu toliko zagriženi fanovi, ali to Luku nije spriječilo da zbog dobre ekipe i spektakla već peti put ne ode na koncert Stonesa. Okrijepljeni najboljim turskim kebabom i nizom bavarskih piva, napokon krećemo prema Olimpijskom parku, gdje se u pet sati otvaraju vrata stadiona.
Rijeka ljudi u zelenom parku
Već na samom ulazu u impresivan kompleks, čija ljepota nije izblijedjela od Igara 1972., čeka nas vojska fanova isprepletena oportunistima koji preprodaju karte. Ni 500 metara od izlaza iz podzemne formirala se rijeka ljudi, koja zelenim parkom navigira prema stadionu. Kako se mjesto koncerta bliži, tako niču i štandovi s hranom, pićem, suvenirima i skupom “službenom” odjećom koncerta, a ulica se puni raznim izvođačima, od kojih nas najviše impresionira Škot koji na gajdama puše odabrane hitove Stonesa. Budući da smo samo Ivana i moja malenkost imali takozvane “lucky dip” karte, dok su ostali kupili karte za travnjak, to jest Innenraum sektor, odvajamo se ispred stadiona i krećemo tražiti svaki svoj ulaz. S obzirom na naše karte, za Ivanu i mene ovo je nešto zahtjevniji zadatak.
Naime, mi smo imali vaucher vrijedan 50 eura po osobi, koji se potom mijenja za karte koje nas mogu odvesti bilo gdje na stadionu, ovisno o tome kakve smo sreće. Znači, maltene od svlačionice u kojoj još smrde sokne Gerda Müllera iz zlatnih dana Bayerna do ograde ispred pozornice na kojoj osjetite dim cigarete Keitha Richardsa. Problem je u tome da baš nigdje nema znaka za zamjenu vauchera za karte. Prelazimo iz reda u red, pitamo jednu, drugu pa treću osobu iz osiguranja i ništa. Nakon otprilike sat vremena vrludanja i vježbanja njemačkog napokon nalazimo kućice u kojima se kriju naše karte, predajemo osobnu i vaucher i držimo fige da nas smjeste barem s ostalim u središnjem dijelu travnjaka. I dobivamo dva papirića na kojima stoji “No Filter pit”.
Što će reći da je naša sreća htjela da završimo ispred same bine, na najboljem i najskupljem mjestu na cijelom stadionu. Za autora ovog teksta, koji je 2000-ih dva puta kupovao kartu za koncert u Zagrebu, od kojih se nijedan nije realizirao (zbog čega mi neki prevaranti kojima sam zaboravio ime i danas duguju 500 kuna), ovo je poklon s neba, kozmička pravda koje me smjestila ravno ispred najveće živuće rock institucije.
Ivana i ja u nevjerici tražimo ulaz i nakon još dvije zaustavljene osobe iz osiguranja ulazimo u majušni fan pit, točno ispred desne, Richardsove strane pozornice. Koja je sastavljena od četiri gigantska monolita/ekrana, po jedan za svakog člana benda, koji izgledaju kao da ih je netko ukrao sa seta Kubrickove “Odiseje” i povećao deset puta. Dok bez riječi zurimo u binu, netko nam se obraća na hrvatskom i upoznajemo Matiju iz Zagreba, kuhara u obližnjem yacht klubu kojeg je 800 eura svrbjelo u džepu pa je odlučio vidjeti Stonese dok su još živi. Jer kako bi to bilo otići u München i ne naletjeti na nekog Hrvata.
Predgrupa Kaleo je brzo i relativno energično otprašila svoje, a mi se s jacky-colom u ruci pozicioniramo u treći red, jedva pet metara od bine i čekamo. Punih 70.000 ljudi ima uprt pogled prema pozornici, mrak polako obavija stadion, dim se jedva primjetno počne širiti pozornicom, a zrak ispune prvi taktovi “Sympathy for the Devil”. Monoliti se najednom preliju crvenom bojom, odnekud iz pozadine započinje poznati huk koji će kasnije uvečer odzvanjati stanicama podzemne, a na pozornicu ispred nas nadmeno ulazi Mick Jagger. Ni pola minute nakon njega iz dima izlazi Keith Richards i laganim pokretom smežurane desne ruke raspaljuje rif.
Precizni Charlie
Mjerodavniji od mene napisat će kritike ovog koncerta, hvaliti Mickov profesionalizam i definiranje uloge frontmena, istaknuti bogomdani talent Ronnieja Wooda, kao i više momenata u kojima je nonšalantni Keith očito sfušao. Svi će se diviti Charlieju i njegovoj preciznosti za bubnjevima ili onim vrhunskim i čestim trenucima ispreplitanja gitara Keitha i Ronnieja, ali i malo žaliti za Lisom Fischer čiji glas je donedavno nosio “Gimme Shelter”. Možete Stonesima naći stotinu mana i zamjerki, ali kad ih gledate iz prvih redova, kad promatrate njihove poze, interakciju, grimase, osmijehe i bore, morate pomisliti - ovo je najveći rock bend na svijetu. I taj doživljaj čiste sreće i i uzbuđenja toliko vas preplavi da satima poslije dolazite k sebi.
- Treba znati izabrati svoj bend. Meni su još u osnovnjaku pričali da slušam dedeke, a daj pogledaj ih di su sad. Drugi se raspadaju, umiru, izlaze iz mode, a oni još i dalje objavljuju albume i sviraju na turnejama - primjećuje Igor u svojoj “Rolling Stones Tour 81/82” majici. Zbog te majice i kompilacije “Rolled Gold” koju mu je stric poklonio davne 1987., Igor se za sva vremena zaljubio u Stonese. Prvi put ih je uživo vidio u Zagrebu, iz prvog reda, u istoj majici koja je bila na njemu za svaki sljedeći koncert.
- Čekao sam cijeli dan, izgorio na suncu, masa me stalno gurala na ogradu, a na kraju su mi svi članovi benda osim Ronnieja dali pet - priča nam Igor.
Kad to priča, sav se ježi. Iz njega izbija čista ljubav. Slično je s Daliborom dok priča o svojem prvom koncertu Stonesa u Austriji ‘94 koji i danas smatra najboljim. Dok nas sljedeći dan vozi natrag prema Zagrebu, za koncert u Münchenu kratko će reći da mu je u smislu zvuka i produkcije bio najbolji ikad dosad, opet podižući granicu iznad. Iako je bio neispavan, iako je konstantno na putu zbog posla, nije mu bilo problem voziti i voditi našu malu ekspediciju.
Uostalom, svi oni - Igor, Dalibor, Vinko i Melita - povezani su svojom ogromnom strasti za Rolling Stonesima. Nema veze što svi rade potpuno drugačije stvari, njih Stonesi spajaju sponom zbog koje će satima pričati o nekom bootlegu iz Philadelphije ‘72. Osobno Stonese slušam od osme godine i pročitao sam knjiga i pogledao filmova o njima kao ni o jednom drugom bendu. No dok ne vidite tog frajera koji na gajdama ispred stadiona puše “Satisfaction”, dok se ne utopite u moru stiliziranih jezika, dok ne čujete kako opako zvuči Street Fighting Man na pozornici, dok ne slušate satima fanove kako neumorno razglabaju o svakom detalju koncerta, niste doživjeli Stonese do kraja.
Richards često kaže da on i Wood sami po sebi vjerojatno nisu među najboljim gitaristima na svijetu, ali kad su zajedno, malo tko se može mjeriti s njima. Jednako tako je sa Stonesima i njihovim fanovima. Bez njih, to naprosto ne bi bio najveći rock’n’roll show na svijetu.