Publika Dubrovačkih ljetnih igara u Kneževu dvoru 18. kolovoza slušala je Cameratu poznatog i veoma cijenjenog amsterdamskog Kraljevskog Concertgebouw orkestra, skraćeno Cameratu RCO. Dakle, sve su to članovi velikog simfonijskog orkestra, koji dodatno sviraju i u ovom komornom sastavu. Ove večeri su ga činili: violina, viola, violončelo, kontrabas, flauta, oboa, klarinet, fagot i rog, s tim da je obou u drugome dijelu zamijenio drugi klarinet. Ansambl koji sam za sebe tvrdi da vole osjetiti povezanost s publikom te da ih energija publike na koncertima gura, na ovome koncertu u Kneževu dvoru nije pretjerano komunicirao s publikom i više se usmjerio na notni tekst kojega treba izvesti.
Izveli su dvije skladbe, od kojih je prva bila "Nonet" Nina Rote, skladatelja poznatog prvenstveno kao filmskog skladatelja, autora svima poznate melodije iz filma "Kum". No, Nino Rota bio je puno svestraniji od toga, skladao je deset opera, pet baleta, simfonije, koncerte, oratorije i druge skladbe u kojima se često oslanja na klasične oblike. "Nonet" iz 1959. sastoji se od pet stavaka koji formalno podsjećaju na klasicistički instrumentalni ciklus, a u zvuku se čuje i novi lepršavi glazbeni izraz koji gdjegdje asocira na glazbu iz klasičnih crtanih filmova. Počevši već od prvog stavka, tijekom večeri su se svojim načinom sviranja posebno istaknuli puhači, a osobito Luna Vigni na flauti. Pokazala je dobar smisao za frazu i u drugome dijelu koncerta.
Za drugu skladbu na ovome programu klasicizam je također baza iz koje se dalje razvija njezin skladatelj kao romantičar. Radi se o "Serenadi u D-duru br. 1 op. 11" iz 1860. godine skladatelja Johannesa Brahmsa. Zanimljivo je da je ta skladba u originalu i trebala biti nonet, ali je Brahms naknadno napisao verziju za veći izvođački sastav. Iako u komornoj izvedbi, Camerata RCO uspjela nam je katkad svojom energijom dočarati zvuk velikog simfonijskog orkestra u kakvome inače sviraju.
Koncertni majstor Marc Daniel van Biemen nenametljivo je vodio orkestar, čime je dao priliku drugim instrumentima da se istaknu. U Brahmsovoj "Serenadi" radosnog i pastoralnog ugođaja, mogli su uzeti brži tempo prvoga stavka (Allegro molto). Tako bi dobili više lakoće koju sugerira serenada kao glazbena vrsta. No, zahvaljujući odabiru skladbi, ambijentu i načinu izvođenja, festivalska je publika ove večeri mogla uživati i u vrhunskoj individualnoj kvaliteti ovih umjetnika, ali i u homogenom zvuku ovog ansambla, što ovaj koncert svakako čini hvalevrijednim.