Premda ovogodišnji, 28. Muzički biennale Zagreb nije u svojoj raznovrsnosti prvotno usmjeren na glazbenu scenu, čini se da ona ipak prevladava. Uostalom, festival je i otvoren jednom, možda i srećom, zagubljenom Papandopulovom operom “Madame Buffault”. U posljednja dva, negdje oko središta biennalskih dana, opet su opere bile u fokusu: deset petominutih opera i opera sapunica.
Ideje o glazbeno-scenskom djelu pršte i uvijek su stvarateljima novi izazov, a publika, osobito ona nove generacije, hrli i sudeći prema reakcijama u gledalištu, silno se dobro zabavlja, što je danas svojevrsni imperativ. Ideja o natječaju za operu - koja traje samo pet minuta s različitim libretistima i spoj je pet skladateljskih rukopisa na isti libreto oko jedne teme u nastavcima (otuda i posuđeni televizijski naziv Soap opera) - izvorno je biennalska. Neki bi se zaboravljeni zameci mogli otkriti i ranije, a koliko će se bačeno sjeme biennalskih opernih pretvorbi razvijati ostaje zagonetka.
Petominutna opera
Na biennalski natječaj za petominutnu operu iz cijeloga svijeta je pristigao čak 81 rad koji je udovoljavao propozicijama. Osnovni, na svoj način ekstremni, zadatak bio je da petominutna opera bude namijenjena izvođenju za dvoje pjevača i osam zadanih instrumenata. Maestralno su to predstavili Monika Cerovčec i Krešimir Stražanac koje je s Festivalnim ansamblom studijski predvodio dirigent Saša Britvić. Među pristiglim radovima žiri je za živu izvedbu izabarao deset operica. Malo je čudo što se sve u tom strogo ograđenom svijetu može deset puta dogoditi na jednoj priredbi koja traje manje od jednoga sata! I trebalo je između 10 izabrati najbolju čiji je autor nagrađen narudžbom za operu za sljedeće biennale po vlastitom izboru teme i trajanju.
Mjehurići od opere
Četiri člana žirija koja dolaze iz struke i glas publike odlučili su da je to “Kočavaja” (Kochawaya) Martine Kosecke, utemeljena na dirljivoj kineskoj basni i pustolovinama jednoga psića koji se odlučio za samostalni pothvat i odlučio osvojiti visoku, prijeteću planinu pa se ipak vratio u selo svoje malo.
Pred Martinom Koseckom nemali je zadatak napisati “pravu” operu za sljedeći biennale. Među mnogim bombon-operama osobno bih izabrala “Souvenirs de Berlin”, “Sjećanja na Berlin” Kevina Jullierata koja je prosjekom ocjena zaslužila treću nagrada. Ili možda “Dasha’s Sense of Pride” (Dašin ponos) Pettera Ekmana koji je ostao bez ičega. Prosjek ocjena ili uz možda još koju odbačenu, moglo se bez grižnje savjesti izvući iz šešira.
Nakon pojedinačnih prikazivanja epizoda “Soap opere” na koncertima Cantus ansambla u gluhoj maloj dvorani Lisinski u velikim vremenskim intervalima “Soap opera” je gubila nit. Sada je iz pera kompozitora raznih generacija objedinjena u jednoj večeri s ishodom koji ostavlja mogućnost za mnoga pitanja lišena navijačkih strasti potpore projektu. U konačnici “jednodijelna” ima i dobre i zamorno pretenciozne dijelove. U sapunici od opere puno je raznovrsnih mjehurića. Ako uopće postoji čisto definiran žanr soap opere, u uobičajenom shvaćanju našlo bi se još crvića sumnje koji uza sav trud i načelno požrtvovne izvođače opet grickaju.
“Soap opera” je bazirana na skromnom broju likova, nastala je na pomalo uglati dramaturški predložak Irene Škorić u kojem se dvije žene, zakonita i nezakonita, sukobljavaju oko iste muške persone. A da klasične bračne zavrzlame ne budu dosadne, pojavljuje se i četvrti lik nadmenog tipa kome korijeni slavne mu obitelji sežu stoljećima unatrag.
Smiješno bahati Đuran
Uvertiru je elokventno se služeći materijalom iz epizoda sročio Mladen Tarbuk. On je napisao i prvu epizodu, a slijede svježina zahvata Mirele Ivičević, prekaljena igra na sigurno opernog znalca Zorana Juranića, karakteristično otkvačeni pomaci Silvija Foretića i na kraju mlade snage Gordana Tudora koji “Soap operu” privodi neizbježnom sretnom kraju, hepiendu vječno sumnjive ljubavi i povezanosti likova koji su se u zadnjim epizodama namnožili do čak četiri. Rasuti teret “Soap opere” objedinila je efikasna režija Dore Ruždjak Podolski, a Cantus ansambl je isto tako predvodio Ivan Josip Skender.
Suparnice su bile Ivana Srbljan i Gorana Biondić, smiješno bahati udvarač Miljenko Đuran oživio je svaku scenu, dok je nadutu ozbiljnost ženskog “predmeta žudnje” ozbiljno utjelovio Ozren Bilušić. Na kraju svih četvero živješe sretno dovijeka. I kako iskustvo sapunice u starom TV mediju govori da kraj nije kada je kraj, hepiend prvih pet epizoda se opet može pomutiti novima za neko sljedeće biennalsko izdanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....