S jedne strane “Idiot Prayer” je live album, no s druge i nije jer publike uživo, zbog karantene i pandemije, nije bilo. Publika je, vjerojatno opčinjena, bila prisutna samo pred zaslonima ekrana i zvučnicima u svojim sobama. Stoga se može govoriti i o “live in studio” albumu, samo što je Cave, zbog vizualnog dojma i poželjne akustike, odlučio koncert bez publike, sam poput duha, održati i snimiti u glasovitoj londonskoj koncertnoj dvorani u koju stane desetak tisuća duša. Već na osnovi audiovizualne snimke pjesme “Euthanasia” lako je shvatiti da je Caveov nastup u Alexandra Palaceu neizmjerno više od proljetos uobičajenih karantenskih “kućnih” nastupa koji nisu utažili glad publike za omiljenim glazbenicima, niti glazbenike predstavili u drugačijem svjetlu.

Cave nije želio isto, nije želio jeftino, nije želio siromašno, nego je sebe impostirao u prekrasnoj dvorani, želeći nam poručiti da njegova glazba, čak i kad je izvodi sam za glasovirom u karanteni, zaslužuje i posvećenost i grandecu zvuka i slike. I posve je bio u pravu jer dovoljno je pogledati naslovnicu albuma ili fotografije s tog snimanja pa da shvatite da u live nastupima postoji nešto strašno važno, a što se ne može ostvariti u dnevnoj sobi. To nešto je dramatika koju u perfektno snimljenom nastupu Cavea u takvoj dvorani doslovce možete opipati rukom. Nadalje, usamljenost Cavea u grandioznom Alexandra Palaceu donosi poetiku kakvu bi bilo teško ostvariti u sobi ili u studiju, pa i u nekoj modernijoj dvorani; barem ne kad je posrijedi taj “princ tame”, a zapravo nepokolebljivi vjernik, veličanstveni pjesnik i impresivan glazbenik i pjevač. Uz to, ako je “Ghosteen” bio poput Caveova gospela za poginulog Arthura, “Idiot Prayer” je poput mise zadušnice koju neutješni otac drži za voljenog sina. Možete misu držati i u sobi, pećini ili na livadi, ali za pravi dojam ipak je potrebna građevina, a u ovom slučaju to je hram glazbe kakav je Cave pronašao u stoljeće i pol staroj Alexandra Palace koju pretvara u svoju crkvu i u kojoj i sebe i nas nadahnuto, stihovima i glazbom, uvjerava da vjerovati nije besmisleno, čak i kad se osjećate poput idiota dok izričete molitvu.

Pritom ne mislim na uobičajene molitve ove ili one religije, nego na dojam koji Cave ostavlja dok izvodi odabrani set svojih skladbi za glasovirom. Njegove pjesme zapravo su njegova molitva, njegov intimni razgovor s Bogom, njegova tuga za poginulim sinom, njegova potraga za smislom postojanja nakon takve tragedije, njegova utjeha i nada. Imajući publiku tek iza ekrana, ni u jednom trenu joj se ne obraća, čime potire strukturu mise, no teško se oteti dojmu da je posrijedi prokleto tužna i ukleto samotnjačka, ali ipak misa, sazdana od božanski krasnih pjesama. Svirajući i pjevajući u Alexandra Palaceu, bez publike, da ne kažem pastve, Cave se u tom hramu glazbe kao u nekom svom pustinjačkom samostanu posve okrenuo samome sebi i svojim pjesmama kao svojim molitvama, a dojam te bolne i patničke usamljenosti lako utiskuje i u slušatelja koji se ove godine mnogo puta osjećao jako usamljeno, tužno i napaćeno.

Nick Cave 'Idiot Prayer'

Press

Nema ovdje konferansi, parafernalija, obraćanja (nevidljivoj) publici, pojašnjavanja. Ništa doli pjesama. Tek na jednom mjestu, pri svršetku “(Are You) The One I’ve Been Waiting For?”, Caveu se omaknulo nešto poput osmijeha. Već dugo se spekulira je li ta pjesma posvećena njegovoj prvoj supruzi Vivian Carneiro ili PJ Harvey s kojom je navodno ljubovao u vrijeme snimanja te skladbe, no ista pri kraju sadrži i stih “He who seeks finds and who knocks will be let in” iz Novog zavjeta (Evanđelje po Mateju, Mt 7; 8, o “Uspješnosti molitve”). Što je i koga u tom trenu zamolio Cave i zašto se malo potom osmjehnuo? Je li u tom trenu, negdje u kutu dvorane, spazio Onoga kojeg je tako dugo čekao? To ne znamo i baš zato što ne znamo takvo pitanje možda je samo fantazija usamljenog slušatelja opčinjenog divotom Caveove izvedbe, ali taj kratak trenutak donosi i nešto poput uzdaha olakšanja na otprilike pola trajanja Caveove molitve sačinjene od 22 pjesme.

Trećina tih “psalama” potječe s “Boatman’s Calla”, jednog od njegovih najintimnijih i najtiših albuma, uključujući spomenutu “(Are You) The One I’ve Been Waiting For?”, naslovnu “Idiot Prayer” i jednu od njegovih najljepših pjesama “Into My Arms” u kojoj pjeva o kauzalnoj vezi ljubavi i Boga. Ovdje ona zvuči i poput molitve da njegov neprežaljeni sin Arthur, ako već istrgnut iz Caveova, dospije u Božje naručje. Možda opet fantaziram, ali čini se da dobar dio pjesama na “Idiot Prayeru” poprima dodatno značenje jer “Nobody’s Baby Now”, “The Mercy Seat”, “Sad Waters”, “Idiot Prayer”, “Papa Won’t Leave You, Henry”, “Far From Me”, “He Wants You” i “Brompton Oratory” nije isto slušati sa i bez saznanja o pogibiji Caveova sina, odnosno prije i poslije tragičnog Arthurova pada s litice; možda nakon prvog tripa koji je uzeo, a da Bog njegova oca Nicka i nakon toliko konzumiranog heroina drži na životu. Doživotna kazna ili oprost grijeha? I to je pitanje koje izvire iz ovakvog odabira pjesama i iz ovako ogoljenih izvedbi Nicka Cavea koje se doimaju i poput njegove potrage za ljubavlju, oprostom grijeha i Bogom u kojeg, unatoč svemu, i dalje snažno vjeruje.

Postoji i šira slika, a ta je da Cave i nas, ovim odabirom pjesama svedenih samo na glas i glasovir, suočava s pitanjem koliko i mi u ovoj godini - neovisno o tome jesmo li ili nismo vjernici - imamo vjere u sebe, druge ljude, smisao postojanja, nadu i Boga, ako se nekome ovo s pandemijom čini poput Božje kazne za neke naše minule grijehe. Sebe je stavio na veliki test, a ovakvim koncertom i albumom kao da i nas pita možemo li se staviti na neku sličnu kušnju; trpjeti i izdržati, tražiti smisao u besmislu, stvarati kad više ništa naizgled nema svrhe. Svatko nosi svoj križ, ja znam koji je moj, ali ipak sam zadovoljan jer sam i kroz patnju, kakvu sam iskusio, našao neki smisao. Neću dalje jer ovo nije tekst o meni, nego o Nicku Caveu čiji live album “Idiot Prayer” logično zatvara nepodnošljivo tužna, ali i uznosita “Galleon Ship” s potresnog “Ghosteena”.

Da nije “suvremenijih” stihova, poput onih iz “Higgs Boson Bluesa”, komotno bi se moglo reći i da je “Idiot Prayer” mogao nastati u doba Beethovenove “Misse solemnis” ili Schubertova lieda “Winterreise”. Ovo je i “Muka po Nicku Caveu”.

Nick Cave snima 'Idiot Prayer'

Press

Maknemo li na stranu vjerske i egzistencijalne dileme, ostaje pozabaviti se samom glazbom kakvu nam, poput divotnog svjetla umjetnosti iz mraka beznađa, donosi Cave. Nikada se dosad nije toliko osamio i ogolio, ma koliko davno na ovim ili onim albumima i pjesmama proveo transformaciju iz pankera, divljaka i narkomana u nepokolebljivog vjernika, cijenjenog pjesnika i fascinantnog skladatelja čiji je kanon konzistentniji od kanona bilo kojeg drugog kantautora, uključujući i prvog među jednakima, Boba Dylana.

Nikada prije, ni u najšparnijim izvedbama, nije svoje pjesme ostavio da vise u zraku koliko ih je ostavio da samotnjački odzvanjaju u praznini pustog Alexandra Palacea.

Nikada Cave nije bio toliko posvećen, nikada klasičniji, a opet drugačiji od svega što je stvorio i od svih drugih koji su došli prije i poslije njega, bio pastoralan kao u “Waiting For You” ili olujan kao u “Jubilee Street”. Nikada nas nije toliko utješio.

Nikada prije te pjesme nisu zvučale izravnije i izvornije jer ovo je kao da slušamo kako ih prvi put, možda u onom uredu u koji odlazi svakoga dana skladati i pisati, svira pouzdanim i odanim ađutantima iz The Bad Seedsa.

Taj dojam ostaje čak i ako savršeno znamo kako zvuče studijske i live verzije pjesama koje je Cave odabrao za svoju misu u Alexandra Palaceu jer smo ih čuli barem nekoliko desetaka ili čak stotina puta. No, nikada ovako intimno i prisno, kao da smo poput miševa (“And at night we’re on our knees/As quiet as a mouse”, stih iz ovdje neizvedene “God’s In The House”) skriveni u kutku dvorane u kojoj Cave svira i pjeva svoj život. Nije pred nama bajni Božić, no baš zbog toga ovog sumornog adventa ima smisla iznova i iznova slušati koliko tužan toliko divan Caveov album “Idiot Prayer”.

I suočiti sebe sa samim sobom pa promisliti kako i zašto dalje. Još da naučim vjerovati u Boga osjetio bih i kako mi s leđa, “Well, all things come to pass/Yeah, Glory Hallelujah”, pada teški križ koji već dugo prtim strmom i razrovanom stazom zvanom život.