MRAČNI MEDENI MJESEC Raskalašenekalifornijske noći i mutna, mamurna jutra Lane Del Ray

Zašto je Lana Del Rey samo 15 mjeseci nakon svog drugog albuma (zapravo trećeg, računa li se njen opskurni debi pod “starim” pseudonimom Lana Del Ray a.k.a. Lizzy Grant) tako brzo navalila sa svojim novim izdanjem? To možda i nije pitanje za nju već prije za njene “ulagače”, jer kolikogod se ta cura činila originalnom (ili bolje “oriđinalom”) i sasvim svojom, svakome je valjda jasno da se tu ipak radi o proizvodu, brandu i ozbiljnoj korporativnoj priči koja stoji iza svega. No, pustimo brojke knjigovođama, naše je da se bavimo “umjetničkim dojmom”.

“Ultraviolence” je bio sasvim korektan album, značajno mračniji i utoliko nemjerljivo komercijalno inferiorniji svom prethodniku, u sedam milijuna prodanom blockbusteru “Born To Die”. Kvalitativno, međutim, “Ultraviloence” nije bio ništa slabiji od “BTD”, ali nije ni napravio iskorak, a kad su knjigovođe podvukle crtu, prodana tiraža je bila sedam puta manja nego prošli put.

Alarmi su se odmah upalili, telefoni mora da su gorjeli, pogotovo kad je Lana najavila da će objaviti reizdanje “Ultraviolencea” s desetak novih pjesama, jer nema neke poslovne logike u oživljavanju mrtvog konja. Odlučeno je stoga, vjerojatno na “najvišem” mjestu, da se ide sa sasvim novim albumom, a to čak ima i nekog “umjetničkog” smisla jer je Lana najavila da su nove pjesme značajno bliže njenim tako uspješnim glamuroznim indie pop počecima, što je nesumnjivo bila muzika za ranjene uši korporativnih krugova koji fundiraju njene avanture.

I eto nam sad konačno “Medenog mjeseca” koji je, naravno sve samo ne što mu kaže naslov. Jer svijet mračnih hotela, sumnjivih barova, kojekakvih macho odmetnika, bajkera i inih “easy ridera” koji Lana romantizira od svojih početaka i nije neka ideja idealnog medenog mjeseca. Raskalašene kalifornijske noći i mutna, mamurna jutra ipak bolje pristaju kakvom post-razvodnom PTSP-u. No, kao kolekcija, “Honeymoon” je izuzetno dobro zaokružena, “moćna gomilica” tih njenih šarmantnih kvazi-noire pjesmuljaka.

Nema tu neke revolucije ni evolucije, ni glazbene (producent prethodnika Dana Auerbach iz The Black Keysa zamijenjen je pouzdanim štancerom Rickom Nowelsom, koji je s Lanom i koautor većine pjesama), ni bilo kakve druge, ali ima dovoljno zgodnih momenata i dobrih pjesama. U highlighte osim badalamentijevske naslovne stvari idu i “Music To Watch Boys To” i “God Knows I Tried”, a izbirljive uši čak će se i nasmijati na koju Laninu (nenamjernu) duhovitost (“...you’re so art deco...”)

I nakon tri albuma, i dalje izmiče odgovor na pitanje je li Lana Del Rey autentična pojava ili tek puki korporativni konstrukt. Bit će da je nešto između, ako je takvo što uopće moguće, no zapravo to i nije važno. Ono što je važno je da postoji i takva mainstream, visokotiražna glazba koja se da na vagone prodati najširoj (i najmlađoj) publici, a da pritom ne vrijeđa uši i mozak i one nešto starije i/ili zahtjevnije.

To bi u današnje, za inteligentnu pop glazbu nimalo povoljno vrijeme trebalo biti sasvim dovoljno.