Moćni valovi psihodelije opet stižu iz Britanije

Koncem 80-ih, kad su britanski mediji nekritički u nebesa uzdizali i svijetu uspješno uvalili Happy Mondays i Stone Roses, gotovo jedini britanski bend za čiji je album vrijedilo dati novac bio je Spacemen 3.

Njihova egida “drogiranje radi stvaranja glazbe za drogiranje”, svojevrstan narkorokerski perpetuum mobile, dovela ih je do tri studijska albuma od kojih je “Playing With Fire” jedan od antologijskih, najrevolucionarnijih i najopasnijih albuma psihodeličnog i space-rocka.

Fantastičan talent

Spacemen 3 postao je i vrlo utjecajan bend, posebno u Americi, no početkom 90-ih Peter Kember i Jason Pierce se razizlaze. Kember pokreće Sonic Boom, no Jason Pierce sa Spiritualizedom dobacio je mnogo više, posebno na “Ladies And Gentlemen... We Are Floating In Space”, jednom od najdojmljivijih albuma 90-ih.

Unatoč ovisničkim problemima i čestim izmjenama članova benda - Spirtualized je uputnije shvatiti kao projekt nego kao bend - Pierce se nekoliko puta iskazao kao studijski čarobnjak i multiinstrumentalist u čijem je kodu upisano naslijeđe Stoogesa, Velveta, Beatlesa, Floyda, ali i Stevea Reicha, Sun Ra i Coltranea. Uz fantastičan talent za melodije i aranžmane, često usustavljene oko hipnotičkog ritma i loopova, Jason Pierce najčešće ostaje ukotvljen u psihodeličnom rocku, čak i kad rabi gudače ili dječji zbor, no njegova psihodelija na slušatelja gotovo redovno ostavlja dojam grandioznih i veličanstvenih orkestracija. Izrečeno vrijedi i za “Sweet Heart Sweet Light”, još jednu zbirku lijepih, produhovljenih i uznositih skladbi o Piercovim omiljenim temama poput religije, narkotika, ljubavi i iskupljenja.

Idealan trenutak

Pierce se u najžešćim pjesmama na “Sweet Heart Sweet Light” prisjetio kako je i što s gitarama, pojačalima i raznim pedalama činio s Kemberom u Spacemen 3 i to je onaj dodatni razlog zbog kojeg mi se novi album Spiritualizeda lako zavukao pod kožu. Nakon ovakvog djela Spiritualized u Zagreb, početkom jeseni, dolaze u gotovo idealnom trenutku.

Nakon predivne croonerske baroque-pop trilogije s kojom je između 2005. i 2010. pobrao više hvalospjeva kritike od bilo kojeg britanskog kantautora,u psihodeliji se ukotvio i Richard Hawley.

Bivši gitarist Pulpa neodoljivo toplog i mekog baritona nakon elegantno orkestrirane trilogije o ljubavnim brodolomima na ulicama i trgovima Sheffielda na tragu Scotta Walkera, Lee Hazlewooda, Glena Campbella i Burta Bacharacha - odlučio je pokazati i svoju, uvjetno rečenu, grublju stranu. “Standing At The Sky’s Edge” je album o ubojstvima, pokojnom prijatelju, ljubavi i smrti uopće, zvučno i ugođajno blizak ovogidšnjem “Blues Funeralu” Marka Lanegana.

Hawley je svoj bariton ovog puta uronio u vrtloge zvečećih i zujećih gitara, kanonade udaraljki i ponore antiknih sintisajzera, a rezulat nije ništa manje dojmljiv jer ispod svih tih mračnih i bučnih naslaga probija svjetlo prekrasnih melodija.