Koncertni promotori posebna su vrsta ljudi. Taj posao nije lagan. Ni iz sigurnosti institucije, ni kad imate vreće novca, ni kad dovodite samo probrane zvijezde.
Zapravo, je li uopće moguće bez puno novca dovoditi vrhunske glazbenike? Ali one za koje praktički nitko nije čuo, dovabiti publiku i skrenuti pozornost na ono što će možda za pet ili deset godina postati mainstream, ili biti priznata, nenadmašna avangarda? Kako stvoriti underground scenu u sredini u kojoj nema ni undergrounda, ni scene?
Za tako nešto morate imati Matu Škugora. Kao apsolvent zagrebačkog FER-a privukao je pozornost već prvim koncertima koje je organizirao u KSET-u, krajem 90-ih. Zagrepčanin od fakulteta nadalje, rođen u Šibeniku, zarana je formirao istančan glazbeni ukus, da bi se usmjerio prema onome što bismo nazvali "novom glazbom". U njegovu slučaju to je bio i avangardni rock i eksperimentalna elektronika i free jazz. KSET, praktički jedini studentski klub u Zagrebu s tradicijom dobrih slušaonica i koncerata, dokazano otvorenih nazora, bio je idealan probni poligon za Matine ideje.
S vremenom, tih je koncerata bilo sve više, od KSET-a se krenulo i u druge zagrebačke dvorane i prostore, nizale su se kultne sezone NO Jazz festivala, čak dvadeset sezona Žednog uha pa šibenski Terraneo i na kraju primoštensko SuperUho. Više od tisuću koncerata!
Strastveni individualac, čovjek koji radi sam, ali se oslanja i na prijatelje i ostaje im vjeran, Škugor je i odgojio i pomladio publiku. Okolnosti su ga u jednom trenutku iscrpile, okrenuo se inženjerskoj struci, no srećom, napisao je i upravo objavio sjajnu knjigu, "Glazba za Žedno uho". Treba je pročitati jer tu opisuje taj svoj život u glazbi i za glazbu, albume koji su mu bili važni, koje je bendove i kako otkrivao i dovodio, s kime se borio i od koga je gubio, ne ostajući dužan svojim protivnicima. No, u dobrom raspoloženju i s nimalo gorčine. Konačno, usprkos svim izgubljenim bitkama, izvojevao je i za sebe i za sve nas mnogo više.Saša Drach