“Dobar dan zgodni slavni umjetniče. Znate li da ste upravo od mene dobili prvu kritiku u životu!”
Morala sam tako pozdraviti Maxa Emanuela Cenčića, danas 42-godišnjaka, jednog od najboljih svjetskih kontratenora koji upravo dovršava posljednje pripreme za prvu hrvatsku izvedbu opere “Žena s jezera” Gioachina Rossinija koja se znatiželjno očekuje u petak 12. travnja. Zabundan na prohladnom vjetru u kafiću pred zgradom u kojoj je debitirao kao devetogodišnjak, umjetnik se osmjehnuo još uvijek onim dječačkim osmijehom koji nas je sve osvojio daleke 1986. i naravno prisjetio se male uloge duha u Verdijevu “Macbethu” s kojom je sve i počelo u glazbeničkoj obitelji mame pjevačice i pedagoga, tate dirigenta i sestre koja se danas bavi avangardnim jazzom i pop glazbom, a članica je kanadske trupe Cirque du Soleil.
Max Emanuel povremeno je nakon odlaska u Beč i kasnije u Ameriku bio prisutan i u domovini, zaradio je čak i jednog Porina te dubrovačkog Orlanda i nastupio na ekskluzivnom koncertu u palači Gvozdanović. Ali na sceni ga nije bilo jer nije ni bilo repertoara za njega. Nakon konačnog, ali jednokratnog nastupa 2017., kada je u Zagrebu pjevao Gluckova Orfeja u koncertnoj izvedbi i obilježio 35. godišnjicu prvog nastupa, evo ga sada u dvostrukoj ulozi, kao redatelja, ali i prvog tumača u svijetu uloge Malcolma koju inače pjevaju mezzosoprani, a sada ju je prisvojio kontratenor.
Pjevačice bi rekle da im otimate uloge?
- A ne, ne, nipošto, nema ih tako mnogo da bi morale biti ljubomorne, no Malcolm baš pristaje mom glasu, nikad ga nisu pjevali muškarci, pa zašto ne?
Možda bismo baš na ovom primjeru mogli barem donekle raščistiti zbrku oko muških i ženskih uloga u starim operama, njihovih zamjena, priču o nekadašnjim kastratima i današnjim kontratenorima, o tzv. hosen rolama (uloga u hlačama) muških likova koje pjevaju žene.., puno je toga što širu publiku može zbuniti.
- Trebalo bi nam jako puno vremena da sve to objasnimo u ovakvoj prigodi, jer povijest opere je vrlo duga i raznolika (ograđuje se prvi svjetski i zagrebački Malcolm, a zatim slijedi fascinantno poznavanje te povijesti kojoj je uz pjevanje posvetio i godine istraživačkog rada, napokon i oživljavanje nekih djela starih i 300 godina, produkcije u vlastitoj agenciji, snimke rariteta, otkrivanje mladih pjevača...)
Kažete da ste producentsku kuću osnovali kako biste mogli raditi ono što vi želite, a ne drugi.
- To je svakako moja osnovna ideja, no ima tu još nešto. Repertoari opernih kuća vrte otprilike 100 naslova ukrug. A povijest opere ih pamti na tisuće. Kako sam rano zavolio staru glazbu, renesansnog i baroknog doba, pa eto i ne baš poznatog Rossinija koji je po meni prekretnica izražajnosti interpretacije, a imam ovaj glas kakav imam, želim to skriveno blago otkrivati, iako znam da ga nikad neću moći do kraja otkriti, ni ja ni bilo tko drugi.
Malo je tko znao za talijanskog majstora ranog 18. stoljeća Leonarda Vincija i njegovu operu “Artaserse” do izvedbe u Nancyju 2012. u kojoj sam pjevao i mnogo gostovao, a koje je snimka 2014. dobila i nominaciju Grammy, ili za opere J.A. Hassea, uostalom i za mnoge Händelove opere koje doživljavaju pravu renesansu u našem vremenu, svakako zahvaljujući i glasovima kontratenora. Upravo je i snimka Händelove opere “Ottone” također bila nominirana za Grammy prošle godine.
Evo nas opet kod tog termina. Znamo da su zamijenili kastrate koji su svojedobno bili popularniji od primadona, no zašto su ih stari skladatelji toliko voljeli i kako ste vi to postali?
- Voljeli su ih zbog izražajnosti interpretacije, nipošto samo zbog tehničkih glasovnih ekshibicija. Važno je bilo, a na tome i ja ustrajem, prenijeti dimenziju emocije koja upravo odgovara baroknoj glazbi i tradiciji specifičnog vokalnog izraza. Ja sam postao kontratenor najprirodnijim putem. U Bečkim dječacima bio sam sopran i to sam bez mutacije ostao sve do vremena kasnijeg školovanja kad se ispostavilo da sam altovski kontratenor.
Postoji li neka posebna tehnika pjevanja?
- Ne. Tehnika pjevanja je jedna za sve vrste glasova i sve žanrove. Interpretacija i stil žanra se razlikuju i zato je moguće da muškarci kontratenori pjevaju i ženske uloge kao što sam ja pjevao ženski lik u Händelovom “Xerxesu” u siječnju u Karlsruhe, sam sam i režirao malo pomaknutu predstavu sa 200 kostima i dobio odlične kritike. Osim jedne!
Hoće li i “Žena s jezera” biti “malo pomaknuta” s obzirom da je za našu javnost posve nepoznata?
- Ne znam, vidjet ćete. Mene prvenstveno fascinira Rossinijeva glazba u toj melodrami. Sam sadržaj baš i ne, ako ne poznajete cijelu poemu Waltera Scotta iz koje je za operu uzet samo dio. No, upravo me to inspiriralo na jedan fantazmagorični pristup, rekao bih san, negdje između Baudelairea i Gospođe Bovary, san žene koja bježi od dosadne realnosti, živi u svom paralelnom svijetu, u podsvijesti iz koje izviru i sve moje asocijacije. Naravno, privukao me je i Malcolm kojeg pjevam.
Mislite li da će se svidjeti našoj publici?
- Ako se ne svidi, podnijet ću to sportski. Publika u Lausannei, gdje je djelo prvi put izvedeno, bila je jako zadovoljna.
Što slijedi nakon Zagreba?
- Mnogo toga lijepog. Pozvan sam na Salzburške svečane igre, što je velika čast, da u znamenitoj Felsenreitschule (Jahača škola) režiram operu “Polifem” Nicole Porpore u kojoj i pjevam, u Bečkoj državnoj operi nastupam u Händelovom djelu “Ariodante””, u Bayreuthu imam koncert Gluckove glazbe, pa u jesen u Wigmor Hallu u Londonu koncert “Mit o Orlandu”, u milanskoj Scali nastupam u Händelovoj operi “Semele”,...eto sve što volim.
A Zagreb?
- Vidjet ćemo kako će proći ovaj Rossini. Kao što sam rekao, upravo u svojim velikim operama on je bio vezivno tkivo za budućnost, ali isto tako i most preko kojeg je stara opera prelazila. Težak je za izvedbu. I prekrasan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....