Sudeći po prvom danu Terraneo festivala, Šibenik itekako može biti zadovoljan što je Mate Škugor odlučio u rodnom gradu organizirati festival. Gotovo svi smještajni kapaciteti u gradu i okolici su popunjeni, a kafići, restorani i taksisti imaju više posla.
Sjajan rezultat
Već u ponedjeljak počeo se krcati festivalski kamp, a u utorak su se prema bivšem šibenskom vojnom kompleksu krenule slijevati rijeke ljudi. Prvi dan se okupilo 6-7 tisuća posjetitelja. Sjajan rezultat za festival indie glazbe koja po defaultu ne okuplja toliko široke mase ljudi.
U nekadašnjoj je vojarni, gdje se sve događa, atmosfera odlična. Okupilo se puno ekipe iz svih hrvatskih gradova koja se manje-više poznaje s koncerata, većinom onih koje organizira upravo Škugor.
Koncerti su započeli još popodne. Zvizdan prvoga dana razblažila je bura koja je pomalo ometala i širenje zvuka iz razglasa, ali ne u tolikoj mjeri da pokvari svirke.
Nekakav osobni koncertni vrhunac večeri dogodio se odmah na početku. Bila je to svirka Wovenhanda, denverskog benda koji predvodi propovjednikov sin David Eugene Edwards, bivši frontmen 16 Horsepowera.
Edwards je bivšu vojarnu nakratko pretvorio u svetište nekakve pentakostalne crkve, gdje se pada u ekstaze, “govori u jezicima”, a po podu plaze zmije.
Mračno i bučno
U njegovim pjesmama stoluje starozavjetni Bog, ljutit i osvetoljubiv, spreman za poplave, pošasti i paljenje gradova, a grijeh i iskupljenje njegova su nepresušna opsesija. Glazba je mračna, bučna i prijeteća. Edwards pjeva i svira kao da mu o tome ovisi život i, što je važnije, hoće li nakon ovozemaljskog života u Raj ili Pakao. Sve zajedno čista južnjačka gotika kakvu je, recimo, utjelovio Robert Mitchum u “Noći lovca”.
Nešto sasvim drugačije od Edwardsa isporučio je engleski kantautor Frank Turner. Njegov je koncept čista zabava u kojoj publika ima aktivnu ulogu pa je tako jednu curu iz prvih redova dovukao na pozornicu da s njim zasvira usnu harmoniku.
Zabavna angliana
Glazbu koju Turner stvara kritičari označavaju kao folk punk, ali preciznije bi je bilo opisati kao nekakav engleski ekvivalent americane, dakle anglianu ili britanianu.
Kanadski Destroyer svojim je plesnim indie popom publiku dodatno razdrmao, ali ju je zato La Roux bacio u plesnu ekstazu. Osobno, ne vidim zašto bi nešto što je bilo grozno u osamdesetima i devedesetima, kao što je slučaj sa sintisajzerskim danceom, bilo dobro u 21. stoljeću. No, nedvojbeno je da su La Roux, što se publike tiče, bili pun pogodak.
Valjalo bi svakako pohvaliti i sjajan odnos organizatora prema publici i prema izvođačima, o čemu mogu posvjedočiti i u prvom licu. Za razliku od InMusica, gdje je muzika tek sredstvo za stjecanje novca, kod Škugorovog Terranea muzika je glavni cilj. Osim toga, Mate je i prijatelj s dobrim dijelom izvođača, s čime se baš ne može pohvaliti puno hrvatskih promotora.