Tankoćutni i uvrnuti kantautor John Grant kontrapunktiranjem radiofoničnog i avangardnog, komercijalnog i eksperimentalnog, normalnog i pomaknutog te synth-popa i art-rocka, soft-rocka i post-punka stvorio je “Love is magic” kao djelo uvelike drugačije od većine današnje pop-glazbe.
Dobro pogledajte tog bradonju u bijelim gaćama, puloveru prekrivenom perjem, lica premazanog bijelom kazališnom šminkom i s glavom u ptičjoj krletki iznad koje visi mikrofon. Ako promatrač i naslućuje kako se osjeća lik na fotografiji, nije siguran bi li se upustio u slušanje albuma s takvom naslovnicom koja je koliko šašava i pomaknuta, toliko i uznemirujuća i tužna, nelijepa i potresna. Potpisnik ovih redaka, srećom, dobro zna tko je John Grant pa je njegov četvrti album “Love is magic” preslušao čim je objavljen jer ga je taj 50-godišnji homoseksualac iz Colorada, a koji zaražen HIV-om već godinama živi na Islandu, osvojio s prethodna tri albuma.
“Queen Of Denmark” (2010.) bio je divan soft-rock na tragu najboljih djela Eltona Johna iz ranih 70-ih, “Pale Green Ghosts” (2013.) s Birgirom Porarinssonom iz islandskog electro-pop sastava Gus Gus donio koketiranje sa synth-popom, a “Grey Tickles, Black Pressure” (2015.) u produkciji Johna Congletona zvučao kao da je nastao u Manchesteru na prijelazu 70-ih u 80-e. Njegov prvotni bend The Czars, koji je vodio od 1994. do 2006. godine, podsjećao je na Galaxie 500 i Cocteau Twins kod čijeg Robina Guthrieja (Bella Union Records) nastavlja objavljivati solo albume, ali i na radove Tima i Jeffa Buckleyja, Nicka Drakea i Rufusa Wainwrighta.
No, bez ozbira na prijelaz od west-coast popa preko soft, art i Krautrocka do synth-popa, Grant je uvijek ostavljao dojam tankoćutne duše i pomaknute psihe, zarobljene u bradatoj gromadi od čovjeka nalik šutljivom islandskom ribaru, sluđenom norveškom književniku s početka 20. stoljeća ili ubojici iz neke mračne skandinavske krimi-serije. Ipak, talozi popularne glazbe, protokom godina i razvojem tehnologije, postali su sve deblji pa je i njemu bilo sve teže stvoriti nešto posve novo; za razliku od konca 70-ih kad se uz post-punk pojavio synth-pop, a uz koji se najsnažnije dosad Grant veže kao senzibilni, osebujni i uvrnuti pjesnik. No, čak i ako nije prevratnički, “Love is magic” u produkciji Paula Alexandera (Midlake) i Bengea (Wrangler) iskusnijeg slušatelja vraća u doba kad su revolucionarna pop-djela bila moguća.
Teško za pojasniti dok ne čujete, ali kontrapunktiranjem radiofoničnog i avangardnog, komercijalnog i eksperimentalnog, normalnog i pomaknutog, elektronskog i akustičnog, Grant ipak želi pružiti nešto novo i drugačije, čak i kad povremeno baca na Eltona Johna i Rogera Watersa.
Najvažnije, glazbom i atmosferom nas podsjeća na koji su način za same autore, posljedično i za popularnu glazbu, drugačijima u svoje vrijeme bili “The idiot” Iggyja Popa, “Low” Davida Bowieja, “III” Petera Gabriela, “Tin Drum” Japana, “Before and after the science” Briana Enoa, “Phaedra” Tangerine Dreama, “Trans-Europe express” Kraftwerka, “Metamatic” Johna Foxxa, “The pleasure principles” Garyja Numana, “Dare” The Human League, “Architecture & Morality” OMD-a. U korpusu današnje glazbe “Love is magic” Johna Granta podjednako je različit kao što su to u svoje vrijeme bili netom pobrojani albumi iz 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća s čijim se najvišim dometima i najboljim osobinama, čak i ako ne donosi toliko novina, ipak može mjeriti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....