NOVA PJEVAČKA ZVIJEZDA

Lana Del Rey: Gangsterska Nancy Sinatra postala internetska senzacija

Kad smo prije nekoliko mjeseci na fejsu oduševljeno dijelili “Blue Jeans” i “Video Games”, bio je to girl crush na prelijepu Lanu Del Rey i njezin glas. Lana je dvije pjesme i spotove koje je radila sama pustila uoči izlaska svoga drugog albuma. Na prvu, čovjek zastane zbog njezina pjevanja, kao da je došla Lucinda Williams Facebook generacije. Ali nije. Lana Del Rey sa svojim je pjesmama i spotovima napravila ono što mi radimo svaki dan. Nalijepila je sve što osjeća u želucu, Dusty Springfield, Brucea Springsteena, Lincha, Britney i stavila pred nas s porukom: “Evo, ovo sam ja.”

Internetska osobnost

Kao kad mi lijepimo spotove na svoje profile. Iz Laninih pjesama baš nas i neće ugristi stvarnost kao iz Adelinih niti će nas inicirati u više sfere ženskog srca kao Williams. Ona sebe zove “gangsterskom Nancy Sinatrom”, ali i to je samo referenca. Sve same reference.

S internetom je to tako, veličanstven alat za samoizražavanje, ali uglavnom svi to radimo kao copy/paste, slažemo svoje identitete od brzih, nedvosmislenih kolaža isječaka tuđeg izraza, iz filmova, pjesama i knjiga i pokazujemo što smo, što osjećamo, koji je naš senzibilitet. Lana Del Rey je legitimna predstavnica tog fenomena.

Htjela je bend

I ime joj je mashup, od imena Lane Turner koju obožava u “Poštar uvijek zvoni dvaput” i Fordova modela Del Rey proizvedenog 1981. za brazilsko tržište. Lana Del Rey se zapravo zove Elisabeth Grant. Nije nova Amy Winehouse iz siromašne američke zabiti, već kći njujorškog milijunaša, internet investitora Roba Granta. U njegovu je porfelju 8000 najprofitabilnijih portala za trgovinu nekretninama, potrošačke informacije i business-to-business komercijalne baze podataka. Odrasla je u Lake Placidu, pohađala je ženski internat u Connecticutu. Ime su joj odabrali menadžeri i odvjetnici. Isprva je htjela band, ali oni su je uvjerili da će bolje uspjeti kao solo pjevačica. Njezin prvi pokušaj proboja na pop scenu kao Lizzy Grant s albumom “Kill Kill” iz 2010. propao je.

Niz live nastupa

Producirao ga je David Kahne, koji je radio s Paulom McCartneyjem, dobio Grammyja s Tonyjem Bennettom i otkrio Reginu Spektor, Rob Grant pomogao je oko marketinga. Neko se vrijeme mogao kupiti preko iTunesa, a onda je brzo nestao, jedva primijećen.

Novi album “Born To Die” za koji se upravo vrti raskošan, potpuno afektiran spot naslovne pjesme, druga je priča. Lana je promijenila izdavača i sama pustila pjesmu “Video Games” na internet, jer joj je, kako je objasnila u nizu intervjua, “bila najdraža i još plače kad je pjeva”. Nije očekivala da će ljudi na isti način reagirati na tu pjesmu, ali jesu. Iako je sve oko te djevojke nekako tanko, prozirno, nema osobitog talenta, ipak je ne doživljavaju kao prevaru. Publika se povezuje s Laninim osjećajima prema njezinim pjesmama, više nego sa samim pjesmama. Što je dosta neobičan primjer među stotinama novih modela prodaje koje diskografska industrija traži. Nakon što je publika na internetu pokazala zanimanje za “Video Games”, Lana je dobila pozive za niz live nastupa na televiziji. Nesigurna je, osrednja pjevačica s očitom tremom, ali ni to ne smeta. Lana ne pokušava kontrolirati medije, ostavlja im da je analiziraju, etiketiraju, eksploatiraju...

Treba li je slušati ili ne?

Novinari se upravo natječu koji će više i strasnije pisati o “polarizirajućoj indie hipsterici”. Polarizirajućoj, jer se na internetu raspravlja treba li je slušati sad kad znamo da nije autentična. Lana Del Rey zanimljiva je upravo zato što podsjeća da nema više takve podjele. Iako znamo da je projekt, Lanu slušamo jer je predivna i izaziva stvarne osjećaje, a to je danas, kao uvijek, prilično čvrsto mjerilo nečije “stvarnoće.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 11:51