NOVI ALBUM WILLIEJA NELSONA

Lagano kaskanje prema sutonu života

 

Samo devet mjeseci nakon albuma “My Way” na kojem se pozabavio obradama pjesama iz pjevačke ostavštine Franka Sinatre, 86-godišnji Willie Nelson objavio je i novi, 69. studijski album. Unatoč poznim godinama vitalni Willie ne samo da nije usporio nego mu je “Ride Me Back Home” već petnaesti album u ovom desetljeću s kojim zatvara i trilogiju o starosti i smrtnosti koju čine i albumi “Last Man Standing” (2018) i “God’s Problem Child” (2017).

Uz spomenuta izdanja Nelson se u posljednjih nekoliko godina pozabavio i obradama Georga Gershwina (“Summertime”, 2016) i pokojnog prijatelja Raya Pricea (“For The Good Times”, 2016), malo pred smrt Merlea Haggarda snimio njihov šesti zajednički album “Django And Jimmie” (2015), a sa sestrom Bobbie (“December Day”: Willie’s Stash Vol. 1”, 2014) te sa sinovima Lukasom i Micahom (“Willie And The Boys: Willie’s Stash Vol. 2”, 2018) objavio dva djela s pretežito restauracijama pjesama iz “vlastitih zaliha”.

I koliko takav radni tempo, uz neprestano koncertiranje, sam po sebi bio impresivan, još je impresivnije koliko nam je ljepote i dobrote, emocija i divote Willie podario na tim izdanjima, a naročito na spomenutoj trilogiji o starenju i smrti. Kvalitativnoj ujednačenosti Williejeve niske izdanja u ovoj dekadi uvelike je i pridonio i aranžer i producent te njegov prijatelj i dugogodišnji suradnik Buddy Cannon koji je producirao trinaest od posljednjih petnaest Nelsonovih albuma, no to je ipak tek okvir u koji valja nešto smjestiti. A to nešto su toplina i duša koje Willie tako krasno utkaje u svoja djela.

Ok, ženio se četiri puta, hapsili su ga zbog posjedovanja marihuane, izbjegavao je plaćanje poreza, no iako posjeduje i znanja iz borilačkih vještina za koje se zainteresirao još kao klinac, malo tko bi pri pomisli na Willieja pomislio na nasilje ili zlo. Dovoljno je pogledati fotografiju naslovnice albuma “Ride me Back Home” ili njegov osmijeh ispod i topao pogled pa instinktivno shvatiti kako je posrijedi nježan, dobrohotan i smiren čovjek. Onaj koji ni svoje ni tuđe pašnjake neće prenamijeniti u građevinsko zemljište nego pustiti da na njima pasu životinje.

Onaj koji je u brizi za američke farmere pokrenuo “Farm Aid”. Onaj kojeg zbog svega što je napisao, odsvirao i otpjevao odavno nazivaju američkim nacionalnim blagom. Sve to, i puno više, čujem i u obradama “My Favorite Picture of You” i “Immigrant Eyes” još jednog, nedavno preminulog Williejevog prijatelja Guya Clarka.

Baš kao i na cijelom albumu “Ride Me Back Home” na kojem Nelson briljira pjevačkim i sviračkim osjećajem za tempo i melodioznost dok naizgled nonšalantno kaska ka posljednjem misteriju života, misteriju kojem je Johnny Cash u okviru serijala “American Recordings” pristupao na posve drugačiji način.

Ako je za Johnnyja smrt predstavljala dramu i strah od božjeg suda, za Willieja je ona putovanje u nepoznato prostranstvo, na konju u laganom kasu, s gitarom u rukama i džointom u ustima, kako to sugerira fotografija s poleđine albuma. No, prije toga Willie će nam zacijelo podariti i jubilarni 70. album, a vjerojatno i još koji povrh toga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 13:36