KRITIČAR JUTARNJEG O NOVOM ALBUMU PARTIBREJKERSA Iznova oduševljava što nam Cane s toliko malo riječi govori toliko velike istine

Kad bih Bogu morao poslati snimku samo jednog benda s balkanskih gudura kao dokaz da je i ovdje bio moguć beskompromisan i istinski rock’n’roll, moj prvi odabir bili bi Partibrejkers. O utjecajnosti spomenutih da i ne govorimo, pri čemu je već godinama evidentno da su baš Cane i Anton ovdašnji pandan “osovinama” Jagger-Richards ili Daltrey-Townshend. Taj se dojam stječe i nakon preslušavanja osmog studijskog albuma Partibrejkersa “Sirotinjsko carstvo”; furiozne i oštroumne aluzije na krvavu balkansku politiku i predatorski kapitalizam, kakvi su u proteklih četvrt stoljeća zavladali na razvalinama bivše Jugoslavije.

Najkraće rečeno, ako smo mislili da smo bili siromašni dok smo se divili čokoladicama Životinjsko carstvo pa bili presretni kad bi nam kući stigao paket Kraševih proizvoda nakon što smo poslali ispunjen album sa sličicama životinja - pamtim taj dan kao da je bio jučer - danas smo bolno svjesni da sadašnji sustav ne samo bogatstvo, nego i pristojnu egzistenciju osigurava sve rjeđe, a “sirotinjsko carstvo” jamči sve brojnijima. Iz tog štih-mača, ma što vam govorili i obećavali s ove ili one strane Drine ili Dunava, nema bijega, čak ni ako odselite u Njemačku. Cane je tu dijalektiku kapitala i rada, vjere u onostrano i realnosti, slobode i ropstva, shvatio davno, vjerojatno još u doba kad je bio revoltiran anomalijama i sputavanjima socijalizma, a danas mu ostaje samo pjevati stihove poput “tražim čoveka među ljudima, tražim mudrog među ludima”. Kako ljudskosti i mudrosti, jer vidite što rade i psima i ljudima, više nema, ostaje nam samo zapitati se “je li ovo život pravi ili možda varka neka”. Odgovor je samo jedan; varka, prijatelju, varka, osim kad je posrijedi nešto toliko istinsko kao što je to rock’n’roll Partibrejkersa.

“Bacit će ti mrvu koju, bacit će ti kosku svoju, dok ti puziš, foliraš, sa svojim životom žongliraš”, a iz tog začaranog kruga postoji samo jedan i to ne vanjski nego unutarnji izlaz, sveden na savjet “nađi nekog tko te voli, spasi svoj život goli” jer onaj koji nije svjestan da “ovde i pametnom ludnicu smeste”, taj ili ne živi ovdje ili zaista ne kapira ništa.

Iznova oduševljava što nam Cane s toliko malo riječi govori toliko velike istine, zbog čega bi ga u Japanu možda uvrstili među najveće haiku pjesnike, a na isti se način može promatrati i Antonov tretman gitare u pratnji jake ritam-sekcije. Sve je u njegovoj svirci tako jednostavno da čovjek prvo pomisli da bi to mogao svatko, a već sekundu poslije shvati da takvo bogatstvo mogu iznjedriti samo geniji koji u malom prstu lijeve ruke posjeduju komprimiranu povijest rock’n’rolla. Usjekavši se stihovima, rifovima i životnim istinama u kolektivnu memoriju desetina tisuća ljudi, a da rock - za razliku od mnogih - nisu talili s narodnjacima i estradom, Partibrejkersi bi morali ostati zapisani kao (po)najbolji rock bend i to ne samo ovog našeg “sirotinjskog carstva”, nego i na puno širem prostoru, kao sastav koji se može mjeriti s najboljim rock’n’roll grupama iz Velike Britanije, Amerike i Skandinavije.