MOGUĆA NASLJEDNICA PATTI SMITH

KOKTEL SIROVIH STRASTI ANNE CALVI Požuda je i prije bila pogonsko gorivo ove predatorice, ali na 'Hunteru' kao da je uključila turbo-punjač

Drama, erotika i strast moguće nasljednice Patti Smith

Izrešetale me neki dan nećakinje, jedna jedanaest, druga trinaest godina, a sve zbog toga što sam s MTV-a na kojem je zapjevala Ariana Grande “prešaltao” na neki drugi TV program. Vele mi, nemam pojma tko su Ariana, Cardi B i Nicki Minaj. Jedva sam ih uvjerio da sam preslušao posljednje albume navedenih pjevačica, ali da ne želim pisati o njima jer, kad se zagrebe ispod top-lista hitova i iza YouTubea i MTV-a, postoji niz zanimljivijih kantautorica i pjevačica. I zato, evo vam Odette Hartman, Mitski i Anne Calvi.

Doduše, potonja se i u kontekstu njezinog nastupa na Terraneu 2012. godine i koncerta u Tvornici kulture 2016. godine, jer takva su vremena, po ovdašnjim medijima prvo navodila kao “muza” Karla Lagerfelda, prelijepa žena istančanog modnog ukusa, a tek potom kao kantautorica osebujnog glasa i rukopisa, barem jednako zadivljujućih kao i njezina elegantna pojava porculanskog tena. Ako debijem “Anna Calvi” i nije nadmašila tadašnje albume PJ Harvey “Let England Shake”, Laure Marling “A Creature I Don’t Know” i Kate Bush “50 Words For Snow”, bila je dovoljno impresivna da uđe u 30 najboljih glazbenih izdanja 2011. godine.

Još važnije, njezin “mentor” Brian Eno prozvao ju je “najvažnijom poslije Patti Smith”, a Nick Cave pozvao na nekoliko nastupa Grindermana. Njezin koktel sirovih strasti uz distorzirani twang električne gitare nalik PJ Harvey i gotički mračan zvuk bubnjeva nalik Siouxsie & The Banshees, uz vokalnu srodnost sa spomenutim velikankama rocka, osvajao je i publiku koja u glazbi traži dramu, napetost, suštinu. “One Breath” iz 2013. godine, sazdan na sličnim počelima, bio je manje impresivan pa je dobro da je Anna uzela dužu pauzu i resetirala se.

Sada, uz pomoć Adriana Utleya (gitarista Portisheada) i Martina P. Caseya (nekoć gitarista australskih The Triffidsa, a već niz sezona The Bad Seedsa) te producenta Nicka Launaya koji je isti posao obavljao za The Birthday Party, Nicka Cavea, Grinderman, Davida Byrnea, Killing Joke, Arcade Fire, P.I.L.

Sve su to i imena s kojima je lako povezati njezine nove, intenzivne, erotične i olujne skladbe, a teza Briana Enoa zadobila je puni smisao. Usporedbe radi, Florence Welch se spram Anne Calvi doima relativno blijedo, ma koliko njezin ovogodišnji “High As Hope” bio bolji od prethodna dva albuma. Požuda je i prije bila pogonsko gorivo ove predatorice, kadre tankoćutno izložiti svoju strast i glad, ali na “Hunteru” kao da je uključila turbo-punjač za koji smo samo slutili da ga posjeduje.

Ako je u početku djelovala poput junakinje iz nekog filma Davida Lyncha, više stilizirana nego stvarna, sada je to žena od krvi i mesa koja se za plijen i dojmljivost pjesama nadmeće i s kolegama poput Nicka Cavea ili Marka Lanegana. Baš poput Patti Smith koja se željela nadmetati s Dylanom ili Springsteenom, a ne samo s Joni Mitchell ili Joan Baez. Patti je željela biti ravnopravna, to želi i Anna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 12:43