Iako bi njegovo ime dobro pristajalo kakvom hrvatskom pučkom tribunu ili zakonitom potomku legendarnog lidera HSS-a, Josip Radić, barem što se glazbe tiče, ostavlja dojam da nije odavde jer njegov bend Kensington Lima zvuči poput nasljednika Beatlesa, Big Stara i The Banda ili mlađe braće Jayhawksa. Tek bi zbog Josipova naglaska netko iz Amerike, sklon glazbi spomenutih, mogao zaključiti da Kensington Lima ne dolazi iz Los Angelesa ili Liverpoola, ali teško da bi mogao pogoditi da je posrijedi hrvatski bend.
Kensington Lima, naime, nema veze s prosjekom hrvatskog mainstreama: čak ni s Buđenjem u kojem Radić svira bas, Pavelom čiji je član, ni s projektom Valentino Bošković koji vodi s Brankom Dragičevićem, a surađuje i s nizom drugih glazbenika poput Saše Antića i Yaye pa je na debi albumu "May" njegova benda gostovao i Neno Belan s kojim je također kolaborirao.
Srećom, na konto albuma "May" Kensington Lima je bio nominiran za Porin u kategoriji Novi izvođač godine, što je također bio znak da se neke stvari na hrvatskoj glazbenoj sceni - kasnije potvrđeno uspjehom J. R. Augusta na Porinu - pomiču nabolje. Zašto nabolje? Pa zato što Kensington Lima, J. R. August, The Strange, My Buddy Moose, Lovely Quinces ili Irena Žilić nisu pokondirene tikve, nego ih možemo svrstati u red najzanimljivijih i najkvalitetnijih hrvatskih glazbenika.
Hm, možda baš zato što ne zvuče kao da su odavde, no ponovno se može postaviti i pitanje bi li spomenuti izvođači dobacili više da pjevaju na materinjem jeziku, ali meni je odavno svejedno pjeva li neki ovdašnji bend ili kantautor na hrvatskom ili engleskom. Uostalom i nažalost, nisu ni Mayales, čiji Vlado Mirčeta gostuje kao gitarist na albumu "Souhtbound" Kensington Lime, ludo popularni, a pjevaju na hrvatskom. Ima takvih primjera još, no ono što je mnogo važnije jest kvaliteta pjesama Kensington Lime.
Malo je danas bendova u nas, a bogami ih nema tako puno ni u svijetu koji znaju tako vješto posložiti i tako dojmljivo izvesti krasne melodije kao što to znaju Josip Radić (vokal, gitara) i članovi Kensington Lime (Lovorka Sršen - vokal, Danijel Benko - gitara, Karlo Kurtalj - bas i Jere Šešelja - bubnjevi). Gosti poput Tonija Starešinića, Tibora Karamehmedovića, Vedrana Križan, Vlade Mirčete, Donata Mandića i aranžera gudača i skladatelja Dalibora Grubačevića nisu samo ukras i šminka, nego su fino i elokventno uklopljeni u Radićeve ideje.
"Southbound", koji krasi fotografija Feđe Klarića iz 1981. godine na kojoj se mladi par ljubi na kišom okupanoj splitskoj rivi, doslovno bi me iz ovih stopa, da nemam obaveza zbog kojih moram ostati u Zagrebu, nagnao da sjednem u auto i potegnem do Splita; ne slušajući putem ništa osim ovog magičnog albuma, idealnog za lagano krstarenje autocestom unatoč podivljalim cijenama goriva. Pritom bih sebe propitivao na koga me u ovoj ili onoj pjesmi podsjećaju Kensington Lima, a najzgodnije je da takve usporedbe nisu svedene na imitaciju jer koliko god Radić asocirao na McCartneyja, Lennona i Harrisona, Toma Pettyja, Garyja Lourisa, Robbieja Robertsona, Briana Wilsona, Davida Gilmoura, Eltona Johna ili Jeffa Lynnea, toliko je jasno da je posrijedi samosvojan i fascinantan autor.
Središnja "The Art Of Loneliness", na primjer, jedna je od najperfektnije ustrojenih skladbi koje sam čuo ove godine, ma otkuda dolazila. Počinje glasovirom poput neke od starijih pjesama Johna Granta, u sredini se provlači nježna slide gitara, a onda slijedi vatromet kakvog se ne bi posramili ni Pink Floyd u top-formi.
Zaključak? Koherentni "Southbound" u organskoj produkciji Jere Šešelja, iako sniman "na refule" tijekom dvije godine, prava je poslastica za one koji cijene "staromodnu" vještinu pisanja i skladanja čvrstih i pamtljivih rock i pop-pjesama s daškom americane.