Kako zvuče titani heavy metala u titanskoj reprizi pothvata iz 1999. godine

S više od 125 milijuna prodanih albuma i niskom spektakularnih dvoranskih i open-air turneja tijekom 37 godina diskografske karijere Metallica je postala jedan od najvećih i najpopularnijih bendova u povijesti heavy metala i mastodont rocka koji, prkosno i ponosno, odbija nestati s lica Zemlje. Mogli bismo se sporiti oko toga je li Metallica veći i uspješniji bend i od AC/DC i Led Zeppelina, no nije upitno da je tiražno, a možda i statusno nadmašila Iron Maiden, pionire teškometalnog rocka Black Sabbath, revolucionare tog žanra Motorhead i takmace iz 80-ih i 90-ih poput Guns N’ Rosesa, Slayera i Panthere. Interesantnije je zapitati se zašto danas, premda je heavy metal žilav i živahan žanr, nema teškometalnih bendova koji bi mogli izrasti u Metallicu namjesto Metallice; ikone teškometalnog rocka i sinonima za heavy metal koji je istodobno radikalizirala, inovirala i popularizirala da bi postala titan rocka kakve odavno više ne “proizvode” i superzvijezda popularne glazbe danas svedene na industriju pop-pjevačica i prateće dance-galanterije.

Na samom koncu 20. stoljeća ta i takva Metallica je snimila i objavila “S&M”, live album realiziran uz San Francisco Symphony Orchestra za koji je aranžmane raspisao Michael Kamen.

Osam milijuna primjeraka

Suradnja rock glazbenika i simfonijskih glazbenika nije bila ništa nova jer i u tome su Beatlesi bili prvi, a postoji i barem nekoliko sveza između rock i simfonijske (klasične) glazbe pa je u 70-ima bio popularan i simfo-rock; podžanr ili sinonim za progressive-rock, kako vam drago. Stariji će se prisjetiti takvih sveza u pjesmama i albumima Queena, Pink Floyda, Genesisa, EL&P, ELO, Yesa, King Crimsona, Deep Purplea, Procol Haruma i niza drugih. “S&M” dakle nije bio prvi cjeloviti (live) album na kojem su se sučelili ili udružili jedan rock bend i jedan simfonijski orkestar, ali je zbog tržišne i glazbene težine Metallice, možda na taj potez ponukane i albumima “Plays Metallica By Four Cellos” i “Inquisiton Symphony” finske Apocalyptice te usponom skandinavskog simfo-metala ranih 90-ih, izazvao veliku pažnju i tijekom godina prebacio osam milijuna primjeraka.

Iz tog razloga nije čudno da se Metallica nakon dvije dekade vratila na “mjesto događaja”, ali ne u omanji Berkeley Community Theater nego u novu arenu Chase Center koja je i otvorena koncertom najvećeg heavy metal benda i San Francisco Symphony orkestra. Kako je Michael Kamen, autor filmske glazbe i dirigent, umro 2003. od multiple skleroze, tako su mjesto “šefa” orkestra i aranžera zauzeli Edwin Outwater, nekoć “kućni” dirigent i Michael Tilson Thomas, već četvrt stoljeća glazbeni direktor San Francisco Symphony, dok je unutar same Metallice basista Jasona Newsteada 2003. zamijenio Robert Trujillo.

Teutonska snaga

Unatoč tim personalnim promjenama i izmjeni pola repertoara dojam je uvelike sličan. Snimka albuma “S&M2” je grandioznija, bombastičnija i napucanija, a radi veće dvorane glasnija je i publika, no teško se oteti dojmu da je posrijedi “more of the same”. Dakle, ako vam se dopao “S&M”, dopast će vam se i “S&M2”. Ponajprije radi titanskog zvuka, teutonske snage i monolitnih izvedbi dobro poznatih pjesama Metallice čijim teškometalnim rifovima i vrtoglavim gitarističkim solažama, grmljavinskom ritmu i životinjskom urliku Jamesa Hetfielda marno pokušavaju pridonijeti gudači, puhači i udaraljkaši San Francisco Symphony Orchestra.

Metallica

-/Everett/Profimedia

Naizgled ili na prvi posluh, sve je to jako dramatično i monumentalno, ali taj frontalni sudar Metallice i simfonijskog orkestra ipak i opet “šteka”. Zapravo, nije jasno zašto su se Hetfield, Ulrich i Hammet, osim iz komercijalnih razloga i prestiža da s jednim takvim koncertom otvore Chase Center, latili istog posla koji je nešto novo tek za Trujilla. Ok, njima je zacijelo gušt “prašiti” uz orkestar, no nakon efektnog uvoda, kao i na “S&M” s Morriconeovom “Ectasy Of Gold”, iz zvučnika kulja naplavina instrumenata nalik valu tsunamija u kojem se već gužvaju automobili, stabla, stupovi, dijelovi zgrada, brodice, ruševine i otpad.

Bujična poplava

Ne, nije Metallicina glazba smeće, kao ni pratnja simfoničara, ali ta bujična poplava teškometalnog benda i simfonijskog orkestra, pri čemu nerijetko jedni guše druge, ubrzo počinje zamarati slušni aparat. Otprilike kao da je netko unajmio Metallicu i simfoničare da prate radnju nekog filma o smaku svijeta, samo što tog filma nema, izuzev video snimke istog koncerta. Dobro, možete uz ovaj album gledati snimke tsunamija iz Japana zbog kojeg je crknula atomska centrala u Fukushimi, ali je li to poanta? Gastronomski rečeno, svaki sloj te simfo-metalne torte je manje ili više ukusan, no zbog previše slojeva i file preteško sjeda na želudac. Očekivano, stari favoriti i ovdje su najprepoznatljiviji, a bend i orkestar najskladnije “dišu” u sporijim i melodioznijim pjesmama poput “The Day That Never Comes”, “The Outlaw Thorn”, “One”, “The Unforgiven III” i “Nothing Else Matters”.

U bržima u kojima je Metallica već sama po sebi glasna poput pneumatske bušilice, teška poput granitnog bloka i tvrda kao dijamantni rezač, simfoničari su višak koji kao da se nadmeće i utrkuje s bendom u čijoj glazbi ionako ima simfonijskih elemenata. Arhitektonski rečeno, kao da je netko na bauhausovsku zgradu nakalemio bolleovske štukature.

Uloga Scotta Pingela

Stoga na “S&M2” najveće odstupanje u odnosu na “S&M” donosi violončelist Scott Pingel u solo izvedbi “(Anesthesia) Pulling Teeth” Cliffa Burtona, pokojnog basista Metallice. Na albumu “Kill ‘em All” taj teškometalni poklonik klasične glazbe istu, teorijski komornu skladbu za violončelo skladao je i fascinantno izveo na električnom basu uz obilatu primjenu wah-wah i fuzz pedale. Otklon od “predloška” iz 1999. godine donose i izvedbe dijelova “Skitske suite” Sergeja Prokofjeva i “Glazbe strojeva” iz baleta “Čelik” Aleksandra Mosolova.

Realno, pak, više takvih “izleta u nepoznato” teže bi progutala publika koja će lakše pasti u delirij kroz “sturm und drang” hibrid wagnerijansko-brucknerovske pratnje simfoničara i teškometalnog fortea Metallice koja je odavno sklona pucanju u vlastitu nogu. Sjetimo se samo sukoba s fanovima radi skidanja glazbe s Napstera u kojem se pretvorila u đavoljeg advokata pohlepne diskografske industrije; Hetfieldovo potonuće u tešku ovisnost o alkoholu; kolektivne psihoanalitičke seanse kroz koje su pokušali ukloniti uzroke neslaganja, predočene i u dokumentarcu “Some Kind of Monster”; groznog albuma “St. Anger” u produkciji Boba Rocka na kojem je Lars Ulrich dobošem pokušao “ubiti” ostatak benda; šišanja uoči “Loada” mada taj potez cijenim više od spomenutog albuma; rogobatnog albuma “Lulu” s Lou Reedom o tragičnoj plesačici s konca 19. stoljeća.

“S&M2” nije takav pucanj u vlastitu nogu, ali se i ne uzdiže iznad također prenagužvanog “S&M” s konca 20. stoljeća nego pati od istih boljki pa je kritičarsko pitanje autorima i publici, mimo neupitne zarade i fanovske opsesije, čemu ta i takva repriza Metallice?