SVIJET JAZZA

JAZZ BEAT Bitnici su ritam svojih stihova tražili u bebop glazbi, a Vojo Šindolić je beat poeziju doista proživio

Omot knjige Jazz Beat (detalj)
 

Četrdesetih godina dvadesetog stoljeća jazz se iz velikih, svijetlih dvorana počeo spuštati u skučene, mračne podrume. U zadimljenim njujorškim klubovima počeli su se skupljati muzičari koji su svirali drugačiju vrstu jazza. Rađao se bebop. Charlie Parker, Dizzie Gillespie, Bud Powell i Thelonious Monk počeli su razvijati glazbu na do tada nepoznat način, iz melodijske improvizacije skrenuli su u harmonijske pomake i našli se na sasvim novom terenu.

U to vrijeme pojavljuje se i nova američka književna generacija, bitnici. U tom neformalnom književnom pokretu, Jack Kerouac, William Burroughs, Allen Ginsberg, Gary Snyder i drugi, svojim pjesmama također počinju istraživati. Zanima ih novi ritam, nova struktura i dužina stiha, nove teme i tako s lakoćom osvajaju, mahom, novu, mladu publiku.

10th June 1965:  American beat poet Allen Ginsberg (1926 - 1997) with a group of beat poets at the Albert Memorial in London.  (Photo by Michael Stroud/Express/Getty Images)
Getty Images
Allen Ginsberg sa skupinom beat pjesnika u Londonu 1965.

U to isto vrijeme granice likovnog izraza probijaju Jason Polock, Franz Kline i Alexander Calder, a Marlon Brando, Montgomery Clift i James Dean na Broadwayu uvode nove glumačke metode Leeja Strasberga. Doista, u desetljeću nakon Drugog svjetskog rata njujorška je scena ključala.

Jazzisti i bitnici brzo su se prepoznali i počeli zajedno nastupati. Uostalom, dijelili su iste prostore i boemski stil života. Crni glazbenici lako su prihvatili bijele bitnike koji su se snažno opirali rasizmu i u svojim pjesmama zagovarali pacifizam, nonkonformizam, anarhizam i interesirali se za istočnjačku filozofiju, protivili se hladnom ratu i otvarali put razvoju američke društvene alternative šezdesetih godina.

Bitnici su ritam, strukturu i dužinu svojih stihova tražili u bebop glazbi. Preuzimali su žargon jazza i jazz glazbenika, ali to je jednako tako bio i jezik ulice, svodnika, prosjaka, beskućnika i narkomana. Njima je jazz bio puno više od rječnika žargona, jazz im je predstavljao oblik života. Jazz i poezija su saživjeli kao nikad prije, zajedno otvarajući nove prostore djelovanja. Beboperi i bitnici zajedno su počeli otvarati vrata percepcije, vrata nove svijesti, nove slobode. Opirali su se konzumerizmu, rasizmu i svakoj represiji - i otvarali put prema stvaranju novih društvenih pokreta šezdesetih i sedamdesetih godina, crnačkim i studentskim pobunama, prema svemu onome što je njihov važni ideolog Herbert Marcuse nazivao “redefenicijom potreba”.

No, bitnici su ostali važni za glazbu i nakon bebopa. Cijele generacije najrazličitijih glazbenika napajale su se na toj poeziji, od Boba Dylana, Johna Cagea ili Phillipa Glassa, do rockera šezdesetih, grupa Doors, Soft Machine, Iron Butterfly, Velvet Underground i Grateful Dead do Patty Smith, Davida Bowieja, Sonic Youth, Curta Cobaina i Toma Waitsa.

HRT
Vojo Šindolić, nastup u Ex Librisu

Zadnja ovosezonska premijerna emisija Svijet jazza, koja se emitira na Trećem programu HRT-a u utorak 22.5. u 21:05, posvećena je upravo novoizišloj knjizi Jazz Beat Voje Šindolića (u izdanju riječkog Ex Librisa) o bitnicima i njihovom utjecaju na jazz. Autor knjige, dubrovački pjesnik i prevodilac Vojo Šindolić, sjajno je identificirao vezu jazza i bitnika. A on je beat poeziju doista proživio. Još kao student prvi je u nas prevodio bitnike, upoznao se s većinom njih i družio, putovao i družio se s njima po Americi.

Iz knjige 'Jazz Beat'

Ove sezone, nakon priča o Coltraneovom kultnom albumu A Love Supreme, stotoj godišnjici Theloniousa Monka, emisija Svijet jazza je otvorila vrata novih jazz klubova u Zagrebu i predstavljala najvažnija zbivanja i gostovanja na domaćoj jazz sceni. Od danas najpopularnijeg majstora harmonike, francuza Richarda Gallianoa saznalo se zašto harmonika nije čest instrument u jazzu, a Linda May Han Oh, jedna od najboljih svjetskih jazz basistica, uoči svog koncerta na Muzičkoj akademiji odgovarala je bez zadrške na pitanja opstanka na njujorškoj jazz sceni i položaju žena instrumentalistica u jazzu. Nakon emisija o harmonici i kontrabasu imaginativni Stanley Jordan, koji je izmislio novu tehniku sviranja gitare, takozvani taping, objasnio je koliko je za velike gitariste postalo gotovo nužno da razviju osobni stil i vlastiti “sound”. Fascinantna širina i pjevačka moć danas možda najveće jazz pjevačice Dianne Reeves bila je tema emisije povodom njenog zagrebačkog koncerta u ožujku.

(Emisije se mogu pogledati na platformi www.hrti.hr, u videoteci, pod rubrikom glazba)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 09:53