‘Izvučene su iz naftalina, meni se za ove tragedije čini primjerenijom jedna druga pjesma...‘

Kad narod zadese katastrofe poput nedavnih potresa na Baniji ili Banovini, kako vam drago, a prije toga i onog proljetnog zagrebačkog te epidemije korone, normalno je da na površinu ispliva ova ili ona pjesma kojom se taj isti narod, putem medija, tješi i sokoli.

Tako su u posljednje vrijeme isplivale dvije pjesme, "Dajem ti srce" Doris Dragović i "Dat će nam Bog" Nine Badrić i Big Banda HLK. Ni jedna od njih nije "bandaidovska" poput "Moje domovine", ali dok se takva ne osmisli i ne snimi, Dorisina "Dajem ti srce" i Ninina "Dat će nam Bog" pretendiraju odigrati neku sličnu rolu. Pri tome je zanimljivo istaknuti da su obje izvučene iz "naftalina".

Naime, "Dajem ti srce" (Zrinko Tutić - Zlatan Stipišić Gibonni - Nikša Bratoš) objavljena je 1992. godine na istoimenom albumu Doris Dragović, a "Dat će nam Bog" (Branimir Mihaljević - Antonija Šola) objavljena je 2011. godine na albumu "NeBo" Nine Badrić, a sada je dobila novo aranžmansko ruho (Ante Gelo) i novu snimku u izvedbi Big Banda HLK uz koji je, dakako, opet pjeva Nina.

Iz pratećih spotova je jasno da je Dorisina pjesma fokusirana na potres koji je razorio ionako siromašnu i bijednu Baniju ili Banovinu, kako vam drago, dok je u prizmi Ninine pjesme borba medicinara s pandemijom korone.

Dubina, težina, drama...

Kad bi se obje realno analiziralo, moglo bi se reći da je Dorisina "Dajem ti srce" tipična, kičasta domoljubna tužbalica o čemernoj sudbini ovog naroda, doduše sa stadionski moćnim refrenom, dočim Nininoj "Dat će nam Bog", premda je Big Band HLK svira u novom i dobro pogođenom soul aranžmanu, nedostaje dubine, težine i dramatike.

Kad bi se tjerao mak na konac, moglo bi se reći i da su obje pjesme ponajviše usmjerene na vjeru u Boga jer jedino nas, valjda, On može izbaviti iz nevolje. Dobro, Doris pjeva i da će osobno dati srce za svoju zemlju, kao što i Nina vjeruje dobrim ljudima.

No, zar nije patetično da se u pjesmama koje se učestalo vrte zbog potresa i epidemije korone reflektor više usmjerava na religiju nego u ljude koji volontiraju u Petrinji, Glini, Sisku i okolnim selima ili u liječnike i medicinske sestre koji čini sve što mogu da se sačuvaju životi oboljelih od korone u koju likovi poput Cetinskog ne vjeruju.

Zaboravljena pjesma

Naravno da je mnogima u ovako teškim situacijama potrebna i vjera u Boga, kako bi se lakše nosili s tragedijama koje proživljavaju, ali volio bih da se i samim pjesmama, a ne samo u videosnimkama koje ih prate, odaje počast onima koji se na prvoj crti bore s posljedicama bilo razornih potresa, bilo pandemije korone.

Ovako, ispada da su svi oni samo statisti u nekoj igri u kojoj Bog vuče figure i poteze. A nisu jer baš u svakom od tih ljudi, koji se na prvoj crti bore s posljedicama potresa ili pandemije, otkriva se Bog.

Dakle, ne negdje gore na nebu ili u nekoj netaknutoj ili srušenoj crkvi, nego u svakom onom čovjeku koji na svoj način, na potezu od improvizirane kuhinje u Petrinji i razrušenih okolnih sela do KB-a Dubrava i Infektivnog zavoda "Fran Mihaljević", pomaže ljudima u nevolji.

No, da sad ne bi ispalo kako pljujem po nastojanjima Doris Dragović i Nine Badrić, koje pjesmama tješe i sokole unesrećene u potresima i oboljele od korone, želim reći da je u tragedijama koje su nas zadesile u prvi plan izbila ljudska dobrota. Ona i onakva kojoj se Bog može samo diviti i za promjenu svim tim ljudima velikog i dobrog srca kapu skinuti do poda umjesto da se oni stalno klanjaju Njemu.

U ovim tragedijama glavnu ulogu igra čovjek, a ne Bog. Čak i ako nam se čini da stvari stoje drukčije. Čak i ako Boga molimo da se zemlja opet ne zatrese ili da nam netko bližnji fatalno ne oboli od korone. Moram priznati i da ovih dana, ali sa mnom je i inače tako, puno više vjerujem seizmolozima i statičarima, vatrogascima, kuharima i drugim volonterima i donatorima te epidemiolozima, liječnicima i medicinskim sestrama.

Čovjeku poput Branke Bakšić Mitić i njoj sličnima, a ne Stvoritelju čiji naum baš i nije uvijek jasan, ako ga uopće ima, i onima koji taj naum tumače s oltara.

Stoga mi već danima iz glave ne ide jedna, također starija pjesma, a koja mi se čini najprimjerenija tragedijama koje su nas zadesile. Ta pjesma je "Put ka sreći" Gorana Bareta & Plaćenika, objavljena 2001. godine na albumu "Izgubljen i nađen". To je jedna od najemitiranijih Baretovih skladbi, no ovih sam je dana slabo čuo na radiju i TV-u iako je možda baš nju trebalo emitirati koliko i "Dajem ti srce" Doris Dragović ili koliko će se emitirati "Dat će nam Bog" Nine Badrić.

Ta Baretova pjesma počinje stihovima "Gdje je nestao čovjek/Gdje se skrivao/Iz vagona godina/Na tračnice je ispao", a ima li ikoga tko se danas tako ne osjeća? Ima li ikoga tko danas ne "Gleda gdje su znakovi/Kojim putem krenuti"? Ima li ikoga tko sebe i druge, pa ako hoćete i Boga, ne pita "Može li itko reći/Gdje je put ka sreći"?

Ima li ikoga tko u informacijskom kaosu, stvorenom oko potresa i korone, sebe i druge, pa i Boga ako hoćete, ne pita "Kakva je to istina/Kad s druge strane je laž"? Ima li ikoga tko se ne pita zašto su nam nametnute "Izvrnute vrijednosti/Strah, samo strah", kad vidi što radi država, a što volonteri?

Putokaz k sreći

Na nekoć svoja, a sada igrom slučaja i naša pitanja, koja izviru nakon potresa i usred pandemije, Bare je u istoj pjesmi odgovorio stihovima "Samo živi, samo budi/Svi odgovori doći će sami/Samo stoj na svjetlu/I doći će kraj tami".

To je bio njegov putokaz k sreći, a sad se može reći i da je to svjetlo nadošlo iz svakog onog čovjeka koji je na svoj način, volonterskim radom ili donacijama, radom po dužnosti ili savjesti, dobrotom ili humanošću, pomogao ljudima u nevolji. U ovoj zemlji u kojoj su često u prvi plan izbijali zluradost, pljačka, grabež, otimačina, nasilje i zlo po bilo kojoj osnovi, sada su za promjenu u prvi plan izbili čovječnost, nesebičnost i kojekakve druge dobrote i dobra djela.

I to do te mjere da se može konstatirati kako se onaj čovjek, koji je svojedobno nestao u Baretovoj pjesmi, sada oživotvorio u blatu, jadu i ruševinama Banije ili Banovine, kako vam drago, baš kao i po svim onim bolnicama u kojima stručni medicinari liječe oboljele od korone.

Koliko sa svime time Bog ima ili nema veze, zapravo uopće nije bitno. Jedino važno je da se pokazalo koliko u tragedijama poput razornih potresa i pošastima poput pandemije korone možemo i znamo biti dobri ljudi, a bilo bi lijepo i korisno za svakog pojedinca i ovu zemlju da takvu dobrotu zadržimo i iskazujemo jedni drugima i kad ove nevolje prođu, to više što posljedice potresa i korone neće biti ni otklonjene, ni sanirane tako skoro.

Dobrota jednih prema drugima, vjera u čovjeka kao osnovni izvor svjetlosti, pomoći i nade, to je taj "put ka sreći" kojim nam treba iznova i iznova prolaziti.