FRONTMAN KULTNOG BANDA

Izgubljeni intervju s Robertom Smithom iz The Curea

 Profimedia
Imao sam sreću intervjuirati frontmena The Curea, Roberta Smitha, u svibnju 1996. Tada, međutim, nisam nigdje uspio objaviti taj intervju i nakon toga sam izgubio vrpcu sa snimkom. Trebale su mi 23 godine da otkrijem što se dogodilo s njom

Prošlo je malo više od četrdeset godina otkako je grupa The Cure snimila svoj debitantski album, “Three Imaginary Boys”, u svibnju 1979. Bio je to jedan od prvih proplamsaja post-punka. Gang of Four i Joy Division svoje će prve albume objaviti tek nekoliko mjeseci kasnije. Na neki način, dolazak grupe The Cure na ovogodišnji INmusic festival dobra je prilika da se saberu dojmovi epohe iz koje su oni jedni od rijetkih preživjelih.

Imao sam sreću intervjuirati frontmena The Curea, Roberta Smitha, u svibnju 1996., kad se grupa spremala snimiti svoj deseti studijski album, “Wild Mood Swings”. Tada, međutim, nisam nigdje uspio objaviti taj intervju i nakon toga sam izgubio vrpcu sa snimkom. Trebale su mi 23 godine da napokon otkrijem što se sa snimkom dogodilo.+

Intervju sam napravio dok sam radio kao rock-kritičar tjednika European, ne osobito dobrih novina, koje su prestale izlaziti još 1998.

Kad sam se našao s članovima grupe The Cure, oni su se nakon duljeg razdoblja neaktivnosti, kad se bend zamalo raspao, pokušavali ponovo vratiti na scenu. Tada su pripremali svjetsku turneju koja je trebala trajati 92 dana. Svi su se zajedno smjestili u Haremere Hallu, u raskošnoj ladanjskoj kuriji iz sedamnaestog stoljeća, prepunoj antiknog namještaja i umjetnina.

Stigao sam baš kad je cijela grupa, zajedno s pratnjom, bila usred obilnog, malo kasnijeg doručka koji kao da je trajao unedogled, dok su pojedinačno pristizali tek probuđeni članovi benda. Smith se spustio zadnji, našminkan kao i inače, samo nešto decentnije - kao da mi je želio reći da je, usprkos tome što je u izvođačkom raspoloženju, i dalje pristupačno ljudsko biće.

Dan kasnije, nakon intervjua, posvađao sam se sa svojim urednicima u novinama. Rekli su mi da je sljedeći broj popunjen i da bih morao skratiti intervju na karticu teksta, na što sam ja odgovorio da će mi za njega ili dati cijelu duplericu ili da im ga ne dam. Probao sam bezuspješno nuditi intervju i drugim novinama i ozbiljnijim urednicima, ali su mi svi odgovorili da još moraju promisliti. Tada sam negdje spremio tu svoju kazetu s razgovorom i zametnuo je. Pronašao sam ju tek kad sam čistio svoje londonsko spremište početkom ove godine. Greškom sam tu kazetu, naime, spremio u kutiju na kojoj je pisalo Tori Amos. Ona je bila posljednja s kojom sam vodio intervju prije nego što sam se sreo sa Smithom.

Preslušavanje ove snimke prvi put nakon toliko godina bilo mi je vrlo uzbudljivo, iako ne znam je li to bilo zbog onoga što je govorio Robert Smith ili zbog toga što sam ponovo otkrio samoga sebe otprije toliko godina. Iako znam da nisam nikada bio osobito dobar rock kritičar, ova snimka mi je pokazala da nisam u tom bio ni jako loš. Zapravo, čini mi se da o svojem poslu pojma nisu imali oni urednici s kojima sam tada surađivao.

Kad se s kazete čuo klik koji je prekinuo intervju sa Smithom, dalje se čuo ženski glas. Tek sam tada shvatio da je to bio glas Tori Amos. Razgovor sa Smithom snimio sam preko prijašnje snimke razgovora s tom američkom kantautoricom.

Ono što slijedi neće radikalno promijeniti našu sliku o Robertu Smithu, čovjeku o kojem su novinari i biografi napisali beskrajno mnogo u posljednjih četrdeset godina. Međutim, ovaj intervju ipak je zanimljiv portret rock-glazbenika koji se našao na polovici svoje karijere i koji dosljedno, u dobrom raspoloženju, priča o sebi, o tome što je postao i zašto je zamalo raspustio bend 1993. godine.

Sjeli smo ispod velikih portreta nekih aristokrata iz 17. stoljeća i Smith mi je počeo pričati o kući u kojoj smo se nalazili i koliko je cijeli bend bio nervozan kad su dovlačili svu svoju opremu u to povijesno zdanje.

“Kad smo prvi put bili ovdje, vlasnica, Lady Killearn, sklonila je sve što je bilo unutra, tako da smo se našli u praznoj kući, u kojoj su na zidovima ostali samo tragovi okvira od slika. Kad smo drugi put došli, vjerojatno su joj unuci rekli tko smo mi i onda nas je odjednom uzela pod ruku i čak nam pokazala svoj vrt s ružama. Na kraju smo joj pomogli da nešto od tih svojih starina ipak pospremi u kutije, jer je doista teško kretati se ovim prostorijama, a da stalno morate paziti da ne razbijete neku neprocjenjivu vazu. Već deset godina snimamo samo u prostorima u kojima možemo i boraviti. Posljednji put snimali smo u profesionalnom tonskom studiju u Londonu, otprilike 1985., kada smo radili album “Head on the Door”.

Od tada smo uvijek snimali tamo gdje smo mogli i spavati. Tako smo Haremere Hall koristili kao mjesto za vježbanje, a snimali smo u kući glumice Jane Seymour, u blizini Batha. To je doista veličanstvena građevina iz doba Tudora, na ogromnom posjedu, kuća u kojoj je bilo dovoljno mjesta za tridesetak ljudi - što nam je trebalo, jer je bilo puno drugih glazbenika koji su svirali na tom novom albumu. Bilo je to poput malo naprednije hipijevske komune.

Je li boravak u tom ladanjskom okruženju pomogao u vašem kreativnom procesu?

Prava je razlika u tome što to tamo nije pravi studio. Mi smo tamo, u toj kući, jednostavno živjeli zajedno. Odmah nakon Božića 1994. odlučili smo da ćemo cijelu godinu provesti zajedno, kao bend. No, ja sam zapravo htio da provedemo godinu dana u kreativnom okruženju, ali da radimo i koješta drugo, a ne samo na albumu. Na primjer, neko smo vrijeme svirali ambijentalnu glazbu, improvizirali u raznim tonalitetima - tako da smo, kad su od nas naručili glazbu za neki film - mnogo smo toga već imali spremno. Ti su ljudi mislili da smo mi neka vrsta spontanih genija! Ja sam se bavio i izradom skulptura te koječega drugog. Htio sam da provedemo godinu dana radeći stvari kojima se nikada prije nismo uspjeli posvetiti.

Prije toga sam cijelu godinu proveo odvojen od benda, posvetivši se svojoj obitelji. Tada sam se najviše bavio kućanskim stvarima. No, bend mi je jako nedostajao i onda sam razmišljao što ja to kod svog benda volim, a što bi trebalo promijeniti. Jedna od stvari koje nisam volio bio je taj pritisak rokova. Morali smo svirati samo zato da bismo na kraju dobili neki konačni proizvod.

Kad pokrenete neki bend, onda sanjate o tome kako ćete svirati i biti dio neke grupe ljudi, da se taj društveni moment i glazbeni dio priče stope u jedno i to je zaista sjajno iskustvo. Postalo mi je jasno da se to izgubilo. Nakon posljednje turneje, meni je doista bilo svega dosta i mislio sam da je ta stvar gotova. Tako da mi se čini dobro da smo napravili tu veliku pauzu.

Ova posljednja godina osnažila je naše prijateljstvo, nikad si nismo bili bliži. Ali to se dogodilo zato što smo puno vremena provodili zajedno izvan studija. Mi smo, zapravo, puno toga radili kao prijatelji, izlazili i bavili se koječime što nije imalo nikakve izravne veze s bendom.

Što je to učinilo rad u grupi The Cure tako teškim tijekom 1992. godine?

Bio je to album “Disintegration” (1989.; mračno remek-djelo koje je, navodno, bilo rezultat Smithova drogiranja i onodobne potištenosti, op. a.), s kojim sam se ja prilično pogubio. Iako mislim da je album “Disintegration” jako dobar i da je (sljedeći album) “Wish” (1992.) najbolje što smo ikada napravili. Bilo je različitih faktora koji su doveli do moje sve veće potrebe za izolacijom ne samo od benda nego, zapravo, od cijelog svijeta.

Odradili smo svjetsku turneju, te smo pjesme svirali stalno i doveo sam se u stanje iz kojega mi se bilo jako teško izvući. Obuzele su me mračne misli i kad se sada svega toga prisjećam, jasno mi je da su kroz mene govorili tuđi glasovi. Vrlo lako me bilo nagovoriti da se uživim u koješta, tako da sam na kraju postao ono što su od mene htjeli drugi. A ja sam pronalazio zadovoljstvo upravo u tome da se ljudi zato i zabavljaju. Tako sam upao u začarani krug.

U toj mi situaciji nimalo nije pomagalo to što smo i kako smo svi stalno bili našminkani. Porl (multiinstrumentalist Porl Thompson, op. a.) nas je napustio, a on je moj bliski rođak, tako da je među nama bilo mnogo neobične napetosti. To me dovelo i do prepirke s mojom mamom, koja je htjela znati što sam mu to napravio! Kad su Porl i Boris (Williams, bubnjar, op. a.) otišli, sve je postalo prilično traumatično i nikako nisam više vidio da bend u tom sastavu može više išta odsvirati.

Tako je The Cure na neko vrijeme prestao postojati. I ja sam mislio - dobro, možda to tako mora biti. I pomirio sam se s time, mislio sam, ako me budu veselile druge stvari, neću imati potrebe da se opet tamo vraćam. Simon (Gallup, basist i član benda s najduljim stažom, uz Smitha, op. a.) razmišljao je vrlo slično. Perry (Bamonte, klavijature) ipak je čekao da vidi hoćemo li se vratiti i ponovo pokrenuti bend.

Ponovo sam okupio bend prije svega radi glazbe. Nedostajao mi je taj kreativni rad i htio sam to sve raditi opet. Do tada mi se činilo da je sve to s bendom postalo nalik nekakvom rutinskom radu, običnom poslu. Iako se, zapravo, ne bih toliko trebao žaliti...

Nije li neizbježno da sve to nakon nekog vremena počne opet nalikovati rutinskom poslu, pogotovo kad krenete na turneju?

Mislim da ne, jer smo ovaj put uložili u sve to puno više. To je još jedna stvar u kojoj sam se promijenio, jer nikad prije nisam toliko toga unosio u rad u bendu. Bojao sam se da ću izgubiti kontrolu nad svime. U prirodi je svake grupe da netko bude vođa i da se s time nosi, kao što je prirodno i da se ostali na neki način šlepaju. No, sada svatko od nas u bendu ima sasvim određene zadatke. Svatko od nas točno zna što mora odraditi i oko toga se dogovaramo svakog tjedna, iako su ti sastanci više obiteljskog tipa, a ne kao sastanci upravnih odbora.

Iako, da budemo iskreni, možda se do sljedećeg Božića ponovo raspadnemo. Turneje obično završe tako da na kraju jedan drugoga više ne možemo smisliti.

Ali, to me ovoga časa ne zabrinjava jer je iza mene doista izvanredna godina i mislim da nam je i novi album jako dobar. Više od toga ne bih mogao niti tražiti.

Kad bendovi izađu iz klubova i počnu svirati po stadionima, ne postoji li uvijek opasnost da i ego samih glazbenika poraste u skladu s povećanjem auditorija?

Često se čudim kako sam uspio napraviti neke stvari, no podosta toga bilo je pod utjecajem alkohola. Nikad se nisam popeo na pozornicu, a da prije toga nisam nešto popio. U protivnom bi me pojela trema. Pozornica meni nije urođena. No, međutim, ima nečeg u toj velikoj pozornici koja je vrlo atraktivna, jasno mi je da ljudi tada imaju dojam da nadrastaju sami sebe, jer ih tako publika počne doživljavati. No, oko mene su još isti ljudi, koje znam još otprije nego što je The Cure počeo s radom, ljudi koji rade svoje obične poslove i žive u onome što bismo mogli nazvati stvarnim svijetom. I naš odnos to nije promijenilo. Ta moja uloga.

Također mi se čini da to što mi radimo nikada nije bilo ni previše bombastično, niti da smo se oslanjali na samu koncertnu predstavu. Prvi smo put na stadionu nastupili u Teksasu. Mislili smo si - kako ćemo mi to svirati pred 70.000 ljudi? Kako da izvedemo nešto spektakularno? No, mislim da smo na kraju tu publiku uspjeli uvući u nešto prilično intimno.

Može li umjereno uzimanje alkohola ponekad spasiti ljude od ozbiljnijeg odavanja tom poroku?

Kad smo imali dvadesetak godina, ponašali smo se bitno drugačije, no tada smo bili dovoljno mladi da to možemo izdržati i brzo se oporaviti. Kad sam dogurao do tridesete (1989.), malo sam se zamislio. Na neki čudan način, tada sam imao sreću da je u bendu bio Lol, jer sam vidio što je alkohol činio od njega, vidio sam što bi se meni moglo dogoditi ako tako nastavim. On naprosto nije imao dovoljno jaku volju da prestane, a ja sam shvatio da bi se i isto i meni moglo dogoditi ako se potpuno prepustim. Ima nekih ljudi koje povremeno susrećem po tulumima i uvijek me šokira kad vidim koliko su oglupavili i kako se ne mogu više izvući. Svi oni i dalje kao da pokušavaju živjeti neku najluđu noć svog života. Drago mi je da nisam postao takav i da sam se iz toga malo povukao.

Vaš repertoar jako varira. Vaša prva tri, četiri albuma izašla su prije nego što je riječ “gothic” nastala, a vas i dalje smatraju nekom vrstom kralja tog žanra.

Oni koji slušaju The Cure znaju da mi imamo više lica. Očito postoji i manja grupa naših obožavatelja koji bi željeli da smo ostali onakvi kakvi smo bili u ono doba. No, mislim da se većini ljudi ipak sviđa to što radimo, jer smo iskreni u tome i to radimo baš na svoj način. I upravo se zato s nama identificiraju, s tom idejom da svatko može biti što god želi.

Mislim da u mojoj publici nema nikoga tko ozbiljno misli da sam ja nekakav mesija. Mi, zapravo, nikada nismo bili gothic bend. Nemamo niti jedan takav video spot, niti smo ikada dali neki takav intervju koji bi nas pozicionirao iole blizu Batcave scene (londonski klub koji je bio središte gothic scene od 1982. do 1985, op. a.). Mislim da sam tamo bio ukupno tri puta, i to kad sam svirao gitaru za Sioxsie and the Banshees, jer kad sam bio s njima, tamo sam mogao ući bez ulaznice i piti besplatno.

Kad sam bio u tom bendu, izgledao sam kao oni, otprilike 1982.-1983, jer su oni to tražili od mene i nije im bilo drago što sam u isto to vrijeme bio i u grupi The Cure. Mislili su, naime, da je The Cure bend za idiote. Tako se taj “gothic” zadržao oko mene sve ove godine i ispada da sam ja bio jedan od onih koji su izmislili taj žanr. Nedavno nas je jedan britanski novinar pitao kako smo se mi to namjeravali uklopiti u britansku pop-scenu. Pomislio sam: pita li on to ozbiljno? Je li mene ikada zabrinjavalo hoće li se The Cure uklopiti u bilo koju scenu? Mi se nikada nismo htjeli ni u što uklopiti.

Jeste li u svojoj karijeri osjetili da postoji zamka, da se više nećete moći izvući iz te svoje uloge vječnog tinejdžera?

Stalno me optužuju da pjevam o tinejdžerskoj tjeskobi, kao da tjeskoba muči samo tinejdžere. Kao da smo s dvadeset godina u stanju spoznati smisao života. I da nam je još preostalo samo da izaberemo boju svojeg novog auta. Oko 75 posto mojih prijatelja ima djecu, kojom se doista puno bave, no istodobno ih i same muče iste stvari koje muče i mene. Knjige koje čitam i glazbu koju slušam često rade puno stariji od mene, ali i svi oni još tragaju za nečim; nikada ne prestaju. Nikad još nisam sreo nekoga tko ima odgovore na sva pitanja, tko je tako dobro uravnotežen da mu život izgleda poput površine mirnog jezera.

Suština mladenačkog pogleda na svijet jest da je u njemu sve moguće i ja još tako razmišljam. I imam svoje razloge zbog kojih se toga držim. Kad radite to što ja radim, velike su šanse da ćete se pretvoriti u čistog drkadžiju, ali kad imate petnaest godina, još imate zdravi poriv da se na mnogo toga ne obazirete. Nastavite li tako razmišljati i u kasnijim godinama, čini mi se da ne možete puno pogriješiti. Ali, ja si ne umišljam da sam i dalje tinejdžer.

Kad smo se nedavno pripremali za nastup u televizijskoj emisiji “Top of the Pops”, pogledao sam emisiju prvi put nakon puno godina i pomislio: kako ćemo se mi u ovo uklopiti? A onda sam shvatio da je većina onih koji tamo nastupaju zapravo starija od mene, a ne mlađa. Hoću vam reći, Tina Turner nastupa za “Top of the Pops”! David Bowie nastupa za “Top of the Pops”! Bilo mi je jasno da ćemo i mi, kad se pojavimo, izgledati sasvim blesavo, naravno, ali ne zato što smo za sve to prestari. (Preveo Saša Drach)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2022 21:05