THE ROLLING STONES

‘Izgledalo je kao da je Brian namjerno umro... Mick je rigao vatru. Kao da je siroti Brian namjerno sabotirao Mickov veliki trenutak u Hyde Parku‘

The Rolling Stones

 Robin Van Lonkhuijsen/Anp Via Afp
Ekskluzivno u Jutarnjem: Donosimo ulomak iz knjige Lesley-Ann Jones ‘Doba Rolling Stonesa: Biografija najvećeg benda na svijetu‘, koju je kod nas izdao Rockmark

Donosimo ulomak iz knjige Lesley-Ann Jones ‘Doba Rolling Stonesa: Biografija najvećeg benda na svijetu‘, koju je kod nas izdao Rockmark, povodom 60. rođendana benda.

Trebali su otkazati. Bilo koja druga grupa na njihovom mjestu bi to napravila kao znak poštovanja prema kolegi iz benda koji je iznenada preminuo ni 48 sati ranije. Nije da bi izgubili cijelo bogatstvo ako ne nastupe. Festival je bio besplatan i bilo je još izvođača, izvukli bi se. Zašto nisu odustali od nastupa, malo se primirili, zastali i razmislili, odložili planove, pokazali solidarnost na Brianovu pogrebu, a zatim se pribrani i spremni nakon određenog razdoblja žalovanja vratili, objavili tribute pjesmu ili čak i album u sjećanje na svog suosnivača?

image

Doba Rolling Stonesa

Rockmark/

Možda je Jagger mislio da bi svaki takav pristup bio protumačen kao znak slabosti. Ako dosad nisu bili takvi, neće ni sada. Ovo su planirali, ovo im je prvi javni nastup nakon više od dvije godine, službeno predstavljanje Brianove zamjene. I to uz Brianov blagoslov, jer i on je trebao biti ovdje da se nije dogodila tragedija. Shvativši da će ih kritizirati, žurno su svoj nastup preimenovali u spomen na njihovog pokojnog osnivača spojivši krivnju, zbunjenost i tugu u jedno. "Kamenje" se neće prestati kotrljati ni zbog koga, pa bio on živ ili mrtav. Čak ni za jednog od njihovih. Ako ništa drugo, ovaj će koncert biti idealno zagrijavanje za nadolazeću američku turneju.

Dva dana nakon što je Brian umro - danas se to čini šokantnim - pojavili su se u Hyde Parku kako bi na besplatnom festivalu protresli London zajedno s King Crimsonom, Royem Harperom, Alexis Korner‘s New Church i drugima. Koliko je bilo obožavatelja? 250 tisuća? Pola milijuna? Brojke su različite, no u svakom slučaju velike. Stonesi su ondje prvi put predstavljeni kao "najveći rock‘n‘roll bend na svijetu", no sama izvedba bila je prekratka za ono što je epitet obećavao. Znali su da nisu uštimani i da im baš i ne ide.

No oni prvi obožavatelji i dalje inzistiraju na tome da su bili briljantni, da je ovo bio sjajan dan i da su sretni što su bili prisutni. Drugi se sjećaju seta koji je visio u zraku poput najgore ravnodušnosti. Kako bi Mick - ulickan dok pokušava impresionirati ne jednu, već dvije djevojke glumice, obje blaženo nesvjesne da se natječu za njegovu naklonost - mogao doprinijeti svečanosti prigode?

Stari školski prijatelji David Stark i Paul Levett, jedan je danas glazbenik i izdavač, a drugi odvjetnik, bili su taj dan u Hyde Parku na koncertu Stonesa. Imali su 17 godina, voljeli rock i bili u elementu. "Ljudi kažu da su grozno zvučali", kaže David. "Zvuk je bio sirov, priznajem, i takvo što se više nikada nije ponovilo. Ali da je bilo nevjerojatno iskustvo - bilo je. Stvarno vruć dan je bio, vrijeme je bilo sjajno, publika im je bila naklonjena i oni su to opravdali. Sve o čemu ste razmišljati bio je Brian Jones, ali na jedan dobar način. Film o tom koncertu je jako dobro pogodio bit, osobito onaj dio gdje je Sympathy for the Devil s afričkim bubnjarima".

"Nakon Hyde Parka", prisjeća se Paul, "otišli smo do Royal Albert Halla kako bismo gledali The Who i Chucka Berryja na Prop Proms. Isto fantastično. A Stonesi su bili u separeu iza nas. U jednom trenutku Jagger se ustao i otišao van, prijatelj i ja smo krenuli za njim. Prošetao je cijelim Royal Albert Hallom, ljubio se s curama, a onda se vratio u dvoranu do Marianne".

I Stuart White je bio na koncertu u Hyde Parku. "Bio sam u prostoru za medije s Hells Angelsima koji su angažirani kao zaštitari", kaže ovaj bivši urednik News of the World sa Zapadne obale. "Ono što mi se usjeklo u sjećanje je Mick Jagger koji čeka da izrecitira poeziju za Briana Jonesa i njegovo izazivanje gomile. ‘Hoćete li se stišati?‘, vikao im je. A ja si mislim, koja budala. Oni su tu još od osam sati ujutro, ti zakasniš i još im govoriš što i kako da rade. Bio mi je to prvi susret s arogancijom rock zvijezde i stvarno me naživciralo. A i svirka im je bila očajna isto".

"Gledao sam ih opet u kolovozu 1976. tijekom njihove europske turneje, bili su Knebworth Parku u Hertfordshireu, ‘Glyndebourneu rocka‘, kako su ga nazvali", nastavlja Stuart. "Ondje je bilo više od 200 tisuća ljudi. Posvuda djevojke u toplesu, droga se slobodno prodavala, a u backstageu je bilo hrpa slavnih: Paul i Linda McCartney, Jack Nicholson, Ian McLagan iz Facesa, Van Morrison, Jim Capaldi, Dave Gilmour i drugi, svi su se naviknuli na besplatni šampanjac. Svirali su i Lynyrd Skynyrd, Todd Rundgren i 10cc.

Možda mislite da je ovo bio koncert desetljeća. Ali bilo je nekih ‘tehničkih‘ problema. Stonesi su nastupili dosta kasno, oko pola, i odsvirali tridesetak pjesama do sitnih noćnih sati. I to loše. Jesu li bili mrtvi-pijani? Nisam bio jedini koji je tako mislio, doslovce su teturali po pozornici. Keith je ‘fulao‘ tonove, a Mick mrmljao stihove. I opet sam ugledao tu njegovu aroganciju koja me vratila na Hyde Park i ono potpuno nedokučivo čitanje poezije".

Pastorala Adonais Percyja Bysshea Shelleyja, napisana 1821. i posvećena grčkom bogu plodnosti, a zapravo govori o smrti Johna Keatsa, gađa metu bliže nego što je Mick to mogao znati. "Svjestan sam", rekao je Shelley o bolesnom Keatsu kojeg je pozvao da ostane s njim u Pisi, "da hranim suparnika koji će me nadmašiti, a ovo je dodatni motiv i bit će dodatno zadovoljstvo".

I tako je Mick, ne znajući, postao Shelley, a Brian je postao Keats, tako barem izgleda. No pročitajte cijelu pjesmu, ne samo onaj dio koji je Mick izrecitirao. Ožalošćeni se pozivaju da više ne plaču, jer Keats živi. Napokon je slobodan od svojih napadača. Nije umro: oni koji su živi, oni su mrtvi!

Brian se isto tako "vinuo iznad sjene naše noći, iznad zavisti, klevete, mržnje i boli, i taj nemir koji ljudi pogrešno nazivaju oduševljenjem više ga ne može dotaknuti i mučiti".

Čak i ako su mu šire implikacije prošle kroz glavu, čitanje nekih stihova te pjesme bila je zanimljiva promjena kod Micka, uzevši u obzir reakciju kada je doznao da je Brian umro. S ostatkom benda bio je u Olympic Studios u Barnesu gdje su radili na albumu Let It Bleed. Ian Stewart donio je strašnu vijest, a s njima je bio i njihov publicist Keith Altham.

"Izgledalo je kao da je Brian namjerno umro, samo da im napakosti i da stave ključ u bravu", kaže Keith. "I dok su svi drugi bili iskreno zatečeni, uistinu šokirani i uplakani - osobito Marianne koja je bila potpuno uništena, jadno dijete - Mick je bio ljutit kao ris. Ne mogu vam sad prenijeti njegove točne riječi, ali rigao je vatru. Kao da je siroti Brian namjerno sabotirao Mickov veliki trenutak u Hyde Parku kako bi bio u centru pažnje. Pitao sam se tada, pitam se i danas: kako itko može biti tako zaluđen, tako cijepljen od stvarnosti i prioriteta? Mick svih ovih godina inzistira da su se on i Keith prema Brianu ponašali tako kako su se ponašali, jer je ovaj to zaslužio zato što je bio sebičan, ljubomoran, lijen - nikada to nisam vidio i nikada ga nisam tako doživio - a iza svega toga zapravo se krije krivnja".

Ali ipak. Brian je morao pobjeći iz svog mučnog postojanja ostavljajući Micku, Keithu i dečkima doživotni nemir. Hoće li ga se ikada osloboditi? Nisu li zauvijek osuđeni zbog njegove smrti, "uzalud im hladna srca i kose sijede"? Jesu li ikada imali, ili hoće li ikada imati, hrabrosti da se pogledaju u oči zbog toga?

Oko 3.500 bijelih leptira (tko ih je izbrojio?) trebalo je biti pušteno da lepršaju nad publikom u Hyde Parku, kao simbol Brianovog duha koji se uzdiže do plavetnila. Umjesto toga, sirota su stvorenja završila smrskana pod nogama posjetitelja. Bilo je to, kako je promrmljao bubnjar, "kao Bitka na Sommi".

Bilo je još samozavaravanja i smrti. Kao da jedan besplatni koncert nije bio dovoljan, Stonesi su morali biti još veći i još bolji. Oholost se otela kontroli. Tako je Lucifer u prosincu 1969. otišao u Altamont. Zimski odgovor Zapadne obale na ljetni Woodstock Istočne obale neće samo biti ubitačna kulminacija kontroverzne američke turneje. Uništit će i san. Prema mitologiji, spustio se zastor na Šezdesete i priveo kraju hipije. Kao i uvijek, ima više toga ovdje.

*

Prvu mitsku rock turneju u zimu 1969. taj pridjev "prvi" pratio je cijelo vrijeme. Otežana zbog uhićenja povezanih s drogom i drugim kontroverzama, ovo im je bila prva prava turneja po SAD-u još od ljeta 1966. godine; prva turneja bez Briana; prva turneja s Mickom Taylorom umjesto njega.

Bačen u vatru bez da je znao što može očekivati, Taylorovi nastupi, prvi nakon Hyde Parka, podigli su letvicu donijevši melodičan, tužnjikav prizvuk koji Stonesima dotad nije donio ništa dobro. "Nisam mogao vjerovati kako su loše zvučali", napomenut će Taylor kasnije. "Tajming im je bio užasan. Zvučali su kao tipični dečki iz garaže - svirali su neusklađeno i bili preglasno. Pomislio sam kako je moguće da ovaj bend snima hitove?"

Bila je ovo i njihova prva turneja po velikim košarkaškim dvoranama i začetak stadionskih koncerata. Ogroman korak naprijed. Nakon 7. studenog i zagrijavanja na Sveučilištu države Colorado, Stonesi su turneju otvorili u Los Angeles Forumu s Ikeom i Tinom Turner, B.B. Kingom, Chuckom Berryjem i Terryjem Reidom. Zatim su se otkotrljali na istok gdje je vrhunac bio u njujorškom Madison Square Gardenu i bostonskom Gardenu.

Tempo je bio ubitačan: pet koncerata zaredom, jedan dan slobodno, pa sedam koncerata zaredom, šest dana slobodno i onda na nastup u Ed Sullivan Showu. Pa na zapad u Detroit, na istok u Philadelphiju, dolje u Baltimore, opet gore u New York, zatim Boston i onda u Floridu na West Palm Beach International Music and Arts Festival. U manje od mjesec dana odradili su 24 nastupa i snimanje za televiziju. Zaputili su se u Muscle Shoals Sound Studio u Sheffieldu u Alabami gdje će snimiti Brown Sugar i druge pjesme, a u San Francisco su poslali svoje ljude koji će pripremiti sve za veliki završni koncert. Šest dana nakon 30. studenog i posljednjeg koncerta uslijedio je užas na Altamontu.

Besplatni festival na udaljenom Altamont Speedwayu, stazi za utrke u Tracyju na sjeveru Kalifornije, 6. prosinca 1969., rockerski je put prema dolje. Visoke cijene ulaznica na turneji donijele su loš publicitet, pa su Stonesi proglašeni plaćenicima i sada je trebalo popraviti štetu. Besplatni koncert u čast fanova činio se kao dobra ideja. Pokazujući neugodan nedostatak doticaja sa stvarnošću, Mick je najavio "da se nada da će ovaj susret stvoriti mikrokozmičko društvo koje će dati primjer kako bi se ostatak Amerike trebao ponašati na velikim okupljanjima". Drugim riječima, pokušao je oteti kontrakulturu i prikačiti Stonese za hipijevske ideale. Rijetko koji bend je bio manje altruistički nastrojen. Jaggerov primarni motiv zašto je pristao na besplatni koncert bila je prilika da snimaju za dokumentarac koji su radili. A rezultat će se vidjeti u sad već ozloglašenom Gimme Shelter.

Bilo je malo natezanja oko toga koja je lokacija najprikladnija. Festival se mogao održati u Golden Gate Parku u San Franciscu, ali Grad nije dao pristanak. Sonoma Raceway u Sears Pointu bila je druga mogućnost, no kada su čuli da će događaj biti sniman, vlasnici staze tražili su 100 tisuća dolara.

Dalje. Altamont nikako nije bio idealan, ali bio je zadnja nada. S vlasnikom je na brzaka sklopljen dogovor, a nastupit će Santana, Crosby, Stills, Nash & Young, Jefferson Airplane, The Flying Burrito Brothers i ostali. Bilo je rizično od samog početka. Lokacija praktički nije imala prateći sadržaj. Broj zahoda i medicinskih šatora nije bio dovoljan ni za 100 tisuća posjetitelja koje su očekivali, a kamoli za tri puta veću brojku koliko ih je zapravo došlo.

Umjesto sigurnosne ograde i barijera kojim bi odvojili publiku od izvođača, netko je uzeo klupko špage i provukao od stupa do stupa u visini grudi. I to je bilo to. Nitko nije imao pojma tko je glavni. A ništa od toga nije smetalo Micku. Jako je dobro pazio da ne potpiše nikakav komad papira zbog kojeg bi bend mogao biti odgovoran za koncert ili ono što bi se moglo dogoditi tijekom ili poslije njega. Što god da se dogodi, Stonesi neće biti odgovorni. Gotovo kao da su predosjećali.

Grupa masnih, neupućenih i za gužvu spremnih Hells Angelsa angažirana je umjesto profesionalnih zaštitara. Postavljeni su na strateška mjesta i plaćena pivom. Čija li je to samo ideja bila? A najgore od svega, na brzaka napravljena i postavljena pozornica bila je preniska, tek 120cm uzdignuta od tla. Izvođači su se tako našli da sviraju među publikom, a većina publike bila je pod utjecajem alkohola i droge. Ali ne pod utjecajem uobičajenih hipijevskih narkotika. LSD su miješali sa speedom, slali okolo u neograničenim količinama, tako da su posvuda bili "brežuljci" fanova koji su popadali jedni po drugima. Nije bilo dovoljno medicinskog osoblja da im da protulijek Thorazine. A i da ih je bilo, ubrzo bi ostali bez njega. Publika je postala paranoična i ubrzo je došlo do nasilja koje je eskaliralo. Brojni ozlijeđeni došepali bi do medicinskih šatora sa slomljenom lubanjom. Trudnu pjevačicu Denise Jewkes (djevojački Kaufman) iz The Ace of Cups netko je pogodio bocom, a jednu je djevojku netko za kosu vukao po cijeloj pozornici. Kako se noć spuštala, mučan zrak, koji kao da je postao krut, kako kažu neki posjetitelji, rasjeckan je elisom helikoptera u kojem su bili Stonesi.

Grateful Dead trebali su svirati prije headlinera. Ali pakao se otvorio tijekom nastupa Jefferson Airplanea kada je netko slučajno srušio jedan od motocikala Hells Angelsa. Ovi su poludjeli i počeli mlatiti ljude štapovima za biljar i lancima. Publika im nije ostala dužna i uzvratila je svime što su pronašli, uglavnom praznim staklenim bocama. Pjevač Marty Balin skočio je s pozornice u pokušaju da primiri situaciju, a jedan od Hells Angelsa ga je nokautirao. Deadovci su sve to gledali i uplašili se. Spakirali su opremu i čim prije zbrisali. "Bilo je nešto loše u zraku", kazala je Grace Slick iz Airplanea.

"Nešto je stvarno bilo neobično. Ne nužno loše, samo neobično. Jedan od onih maglovitih, abrazivnih dana".

Nitko nije oplakivao Grateful Dead. Meridith Hunter svakako nije. Ionako je na koncert došao kako bi vidio Stonese. Mora da je pokupio to "nešto loše u zraku" i zaključio da i on i djevojka riskiraju živote samim time što su ondje, pa se probio nazad kroz gomilu do automobila i pokupio pištolj koji je ponio sa sobom kao mjeru sigurnosti. Sam ovaj potez dovoljno govori koliko je sve bilo opasno i koliko se ovaj posve bezazleni par osjećao ugrožen. Morali su biti svjesni da i sama njihova prisutnost potpaljuje vatru: on je bio zgodan crnac s afro-frizurom u odijelu, a ona lijepa, bijela plavuša s dugom kosom. Tko joj je on, makro? Vjerovali ili ne, tako je bilo napisano.

Ipak pričamo o 1969., kada je rasizam još uvijek bio raširen u zaostalim kalifornijskim provincijama. Obični ljudi nisu bili skloni takvom ponašanju i to su znali jasno dati do znanja. Ali koga briga što oni misle? Huntera vjerojatno ne, jer je bio nadrogiran do jaja metamfetaminima; stimulansom poznatim pod imenom "yaba", "crank" ili "crystal meth". Učinak mu je bio sličan kokainu, ali je duže trajao. Bio je neustrašiv i uzbuđen, ovo su bili Rolling Stonesi!

Ostavivši djevojku Patti na tlu, popeo se na zvučnik pored pozornice kako bi, najvjerojatnije, imao bolji pogled. Dohvatio ga je jedan od Hells Angelsa, povukao i zakucao o pod. Momak je zateturao i u padu izvukao pištolj.

Bljesnuo je nož u ruci velikog bajkera Alana Passara koji ga je izbo, navodno, pet puta. Sve ovo zabilježeno je na filmskoj vrpci, sačuvano i, zastrašujuće, objavljeno u dokumentarcu Gimme Shelter iz 1970. godine. Kadar u kojem se Hells Angelsi okupljaju kako bi ga ubili još uvijek ledi krv u žilama. Hunter je proglašen mrtvim te večeri u 18:20. Užasnuta, zbunjena Patti jeca dok njegovo beživotno tijelo odvozi helikopter.

*

Meridithova majka shizofreničarka nikada se nije oporavila od gubitka. Njegova sestra Dixie nije bila na suđenju; nije mogla prisustvovati neizbježnom: još jedan bijelac oslobođen za ubojstvo crnca. A tako je i bilo. Passaro, onaj koji je držao nož, optužen je za ubojstvo. Porota je pregledala snimku i zaključila da je bila samoobrana. Oslobođen je, ali neće dugo poživjeti.

Šesnaest godina kasnije našli su ga mrtvog, utopljenog u jednom od kalifornijskih jezera. U džepu je imao deset tisuća dolara u kešu. Osveta, jelo koje se servira hladno? Ili nesreća?

*

Što se Hells Angelsa tiče, Stonesi, vlasnik staze i promotori krivi su za tragediju na Altamontu. Itekako su zamjerili što su mediji pokušali krivnju svaliti na njih i jasno su dali do znanja što misle o tome. Čisto da se zna kako stvari stoje: od tog trenutka svaki put kada su na turneji Keith sa sobom nosi pištolj. Jagger to tada nije znao, ali Hells Angelsi su imali plan osvetiti se tako što će ga ubiti. Pratili su ga do kuće na Long Islandu, njihov je ubojica unajmio čamac kako bi obavio zadatak, no tog se dana obrušila silovita oluja i morao se vratiti. Nakon toga su vjerojatno odustali od ove zamisli. FBI je 1985. dobio informacije o ovome, a javno ih je objavio tek 2008. godine. Sve to vrijeme, Mick uopće nije znao koliko je bio blizu tome da postane druga žrtva Altamonta i Hells Angelsa.

*

Tek je 1995., 26 godina nakon tog događaja, Jann Wenner iz Rolling Stonea pitao Micka kako se osjeća vezano za tragediju na Altamontu.

"Pa grozno", rekao je Jagger. "Jednostavno grozno. Osjećate se odgovornim. Kako je sve moglo završiti tako glupo i strašno? Ali nisam razmišljao o onome o čemu ste razmišljali vi u medijima: veliki gubitak nevinosti, katarzični kraj ere... Nisam razmišljao o tome. Ta specifična vrsta tereta nije mi bila ni na kraj pameti. Više sam razmišljao o tome kako je grozno doživjeti jedno takvo iskustvo i kako je grozno da nekog ubiju". Njegove riječi dovoljno su hladne da zalede očne jabučice.

*

Neki još uvijek krive Rolling Stonese za smrt Mereditha Huntera. Drugi, pak, pokazuju razumijevanje: riječ je o velikom festivalu na otvorenom, puno ljudi, gužva, gdje kolektivni gubitak kontrole najčešće dovede do tragedije. Jesu li The Who krivi za smrt 11 fanova i 26 teško ozlijeđenih u Cincinnatiju u Ohiju, u prosincu 1979. kada je 18.000 fanova uletjelo u dvoranu, a red je pokušalo održati samo 25 policajaca? Jesu li Queen odgovorni za smrt 21-godišnjeg škotskog fana Thomasa McGuigana koji je u kolovozu 1986. u Knebworthu - na posljednjem nastupu Freddieja Mercuryja s bendom - izboden nasmrt? Što ćemo s terorističkim napadima 2017. na koncertu Ariane Grande u Manchester Areni i na glazbenom festivalu Route 91 Harvest u Las Vegasu? Ili s devetero stradalih u Rosklideu u Danskoj na koncertu Pearl Jama 2000. kada je gomila pohrlila prema pozornici? Travis Scott i devetero poginulih na njegovom Astroworld Festivalu u Houstonu, u studenom 2021.?

Uopće nije sporno da su Stonesi trebali stati na Altamontu i otići s pozornice kada je došlo do gužve. Sami kažu da su tek nakon nastupa saznali da je netko ubijen. Ali znamo da su nanjušili opasnost, da su osjetili sotonističku paniku. Jer što bi ih drugo toliko uplašilo da pojure u helikopter i u njega naguraju više ljudi nego što je zamišljeno; možemo reći da imaju sreće što se nije srušio. Ali mit i dalje traje. I dalje se o Altamontu priča kao o trenutku koji je zatvorio vrata Šezdesetih i ugasio hippie san. Pretpostavka da je to bila njegova svrha poništava zlokobnu stvarnost. Stonesi nikada nisu marili za kontrakulturu djece cvijeća. Prolazno zanimanje za ono što zanima mase seže samo do onog pitanja što oni imaju od toga. Ako će se pretvarati da vjeruju u mir, ljubav i bolji svijet, više će ljudi kupovati njihove ploče. A najnovija je upravo objavljena. Baš jučer, navali narode! Let It Bleed, njihov osmi studijski album u Velikoj Britaniji (deseti u SAD-u) imao je obilježja benda koji je odrastao i imao određeni ugled. Broj jedan u Britaniji, broj tri u Americi, slab po pitanju singlova na ljestvici, no rasadnik klasika uživo. Posebno Gimme Shelter, Midnight Rambler, You Got the Silver i You Can‘t Always Get What You Want. A to je možda bilo i namjerno. Jer više nije bilo usporedbi s Beatlesima koji su se raspali i nije bilo ključne komponente koja ih vukla prema dnu. Cinizam? U pravu si, čitatelju, nisam bila ondje. Ali prijatelji koji su bili i koji su pobjegli vidjevši određenu figuru toga dana, oni ne dvoje. Tog su dana prozreli Jaggera i teško im je više ne vidjeti. Te je noći, kažu, bilo nekog zla na padini.

"Altamont su odradili zbog novca", kaže jedan veliki igrač iz industrije koji želi ostati anoniman, danas u mirovini. Ali nisu bili plaćeni...

"Naravno da su bili plaćeni. Misliš da bi to odradili besplatno? Zaradili su. Zaslužili su. Svirali su kao da im životi ovise o tome. Tada smo znali da je to vjerojatno najbolji set koji smo ikada vidjeli. I sva ta napetost u publici koja se protezala dalje nego što si mogao vidjeti, sve je otišlo u pakao i došli su oni.

Kao da na skije stavimo raketno gorivo. Pogledaj film. Nije uspio zabilježiti njihovu genijalnost, ali to i jest njihova genijalnost: ne može se zabilježiti, moraš je doživjeti uživo. Albumi joj nisu ni do koljena i nastupi uživo su ono što čini bit Rolling Stonesa. Koja je tajna? Ne znam. Ne možeš je vidjeti, ne možeš čuti, nema riječi kojima se može opisati, moraš im se unijeti u facu i nadati se da te sam Vrag neće dohvatiti prije njih".

Zatim?

"Zatim su zbrisali iz Amerike. Mick je postao paranoičan da ga netko želi ubiti. Rekao je da ima osjećaj. Keith i momci otišli su za London, ali Mick je iz San Francisca odletio izravno za Ženevu i švicarsku banku kako bi stavio neke novce na račun. To je njegova briga. A to ti sve kaže. Sve. A iduće godine osvajaju kino-blagajne s Gimme Shelter koji je, zapravo, snuff film".

Tako ćemo ga zvati?

"A kako ćemo ga zvati? Imamo crnog klinca Mereditha Huntera kojeg su ubili. Nije glumac. Nitko se ne pretvara, nije rekonstrukcija. Momka su hladnokrvno ubili i oni to ostave u filmu. Sam događaj vidite dvaput. Re- produciraju događaj i zastrašujuće je. Vidite kako ga ubode nožem, vidite i nož i pištolj, a Stonesima je ta snimka na razini zabave. Naglašavam, zabave. Nikada nisu tražili dopuštenje Hunterove obitelji ili im ponudili dio zarade ili makar najosnovniju financijsku potporu. Ništa. Jer da su to napravili, pretpostavljam, moglo bi se shvatiti kao priznanje krivnje. A Stonesi nas žele uvjeriti da su oni žrtve Altamonta. Zašto je taj film još uvijek dostupan? Zašto ih Crna Amerika nikada nije prozvala oko ovog slučaja, možemo usporediti sa svime što se događa? Ne znam. Svi ovi prosvjednici Black Lives Matter, gdje su sada? Kao što sam rekao, te je noći bilo nekog zla na padini. Čistog zla. Ako ih i nije ugrabio prije, Sotona ih je definitivno zgrabio tog dana. Zajašio je gadove i ne pušta".

Nikada više neće logistiku prepustiti slučaju, nastupiti u neodgovarajućem okruženju ili unajmiti Hells Angelse da se iživljavaju pretvarajući se da su zaštitari. To je bilo tada. I taman kada su se na pozornici u Altamontu "uštekali" u vrhunsku opremu, počela se miješati kemijska reakcija. S vremenom, promijenit će njihovu percepciju o sebi i o onome za što su sposobni; promijenit će, također, i svijet i njegovu reakciju na njih. Odbacujući konvencije glazbenog poslovanja i njihov status kao benda, razbit će kalup i otići u stratosferu. Uskoro će vladati svijetom.

*

Idući put kada su David Stark i Paul Levett vidjeli Stonese zajedno bilo je u Londonu, 21. prosinca 1969. u Lyceum Ballroomu. Ovaj nastup došao je nakon dva koncerta tjedan dana ranije u Saville Theatreu.

"Upravo su se vratili s Altamonta", prisjeća se David. "I apsolutno su bili fantastični. I otići ću tako daleko pa reći da su i oni bili oduševljeni. Promovirali su album Let It Bleed, a koncert otvorili s Under My Thumb. Rasturili su. Jagger je imao bijelu košulju s puf-rukavima i izgledao je poput grčkog boga. Nitko nije spominjao što se dogodilo. Nije bilo ni naznaka da se nešto dogodilo. Mora da im je laknulo otići iz Amerike i vratiti se u London u jednom komadu".

Je li David mislio da su na neki način odgovorni za smrt Mereditha Huntera? "Ne. Ne vjerujem da je itko tako mislio. Bio je šok, naravno, ali danas kad pogledate, nije bilo iznenađenje. Ali na neki način ta ih tragedija prati cijelo vrijeme".

Stonesi su tada bili u naponu snage i na vrhuncu, slažu se dugogodišnji prijatelji. "Pjesme s Let It Bleed bile su izvanredne", kaže Paul. "Još uvijek se naježim kada se prisjetim. Bila je to jedna od onih noći kada pomisliš koliko ti je drago što si ondje. Bilo je tako lijepo vidjeti ih u tom periodu, kada smo bili mladi, naivni i oduševljeni svime. S Davidom sam ih gledao na svakoj turneji tijekom ‘70-ih, ‘80-ih, ‘90-ih i 2000-ih. Najbolja? Steel Wheels turneja 1989. i 1990. kada su promovirali sjajni povratnički album. Love is Strong bio je prvi singl i stvarno su bili super. Bolji nego ikad. A izuzetna je bila i turneja Voodoo Lounge 1994. godine".

"Još uvijek znaju napraviti sjajan show. Ali danas je drugačije. Možda zato što smo stariji, nema više besplatnih ulaznica od njihovog PR-a, a cijene ulaznica su im sulude! Sve je tako ogromno, tako korporativno, distancirano i masivno. Kao da više nije toliko riječ o glazbi koliko o spektaklu - i čudo je što su ovi dedeki na nogama, što još uvijek rade to što rade. Dosta ljudi spremno je izdvojiti pravo bogatstvo da ih vidi uživo zato što im je to možda posljednja prilika. To više nije bend, sada su institucija iza koje su predvidive brojke koje smo čuli već milijun puta. Šteta, jer imaju sjajne pjesme koje nikada ne sviraju. Ne želim ih više čuti kako sviraju Satisfaction; želim čuti Who‘s Driving Your Plane i Cocksucker Blues.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 02:50